Bosiljka Pušić: Ništa nije vječno sem neba nad nama

Bosiljka Pušić, doajenka crnogorske književne scene za preko četiri decenije književnog rada napisala je osam zbirki poezije, četiri zbirke pripovijedaka, devet knjiga za djecu i devet romana. Rođena je u Ćupriji, 1936. U Jagodini je završila gimnaziju, a studije književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Udajom se seli u Herceg Novi gdje je radila kao profesor književnosti u srednjoj školi. Susreti i druženja sa znamenitim ljudima; književnicima i slikarima su imali veliki uticaj na njen književni put. Na podstrek velikog estetičara i književnog kritičara Branka Lazarevića počinje da piše poeziju koju objavljuje u mnogim tadašnjim književnim časopisima.

Po odlasku u penziju Bosiljka Pušić počinje i da slika. Do sada je imala 15 samostalnih izložbi, tridesetak grupnih i izlagala na tri međunarodne žirirane izložbe. Bila je učesnik više likovnih kolonija. Bosiljka Pušić je dobitnica brojnih književnih nagrada među kojima su i Zmajeva počasna nagrada za 2003. godinu, te nagrada „Živojin Pavlović“. Živi u Herceg Novom.

Roman »Tondo« je zapravo nastavak romana »Ispod žižule«. Kako biste predstavili ove knjige?

- To su knjige o »malim« ljudima i velikim nevoljama, kako je rekao neko od kritičara pišući o ovim knjigama. I u jednoj i u drugoj je opisano ovo naše savremeno, tranzicijsko vrijeme, u kome se još uvijek nalazimo, nespremni da sa »više grane siđemo na nižu«.

Postoji jevrejska kletva koja glasi: »Dabogda imao pa nemao!«. Teško je poslije jednog vremena koje vam je obezbjeđivalo miran život a samim tim i miran san obreti se na ringu gdje vas sa svake strane vreba »pesnica« i gdje samo najvičniji i najhrabriji uspijevaju da izbjegnu »nokaut«. Ne pominjem jedan mali broj onih kojima je ovakva turbulencija vrlo godila, u kojoj su se »snašli« i uvećali svoju imovinu do neslućenog ovozemaljskog bogatstva. Tješi me saznanje da materijalno bogatstvo ne obezbjeđuje i duhovno bogatstvo i sreću i da pored svih vila, jahti i velikih bankovnih računa ni oni nemaju miran san niti se mogu pohvaliti ispunjenošću svojih života. Jer, koliko god imali oni teže da imaju još više a pri tom su uvijek u panici da mogu za tren izgubiti i ono što imaju. Dakle, naš narod kaže, a i Njegoš je to rekao: «Niko srećan a niko zadovoljan«.

Gašenje mnogih preduzeća, stečaj koji je snašao čak i mnoge gigante u ekonomskoj sferi, gubitak radnih mjesta i mogućnosti privređivanja na »normalan« način gurnuli su mnoge ljude na marginu života, u borbi za goli život. I upravo je to tema ova moja dva romana: ljudi koji na hercegmnovskom šetalištu pored mora na improviziranim štandovima prodaju ono što su sami proizveli: slike, bižuteriju, hranu (krompiriće, lignje, girice) boreći se za svoj prodajni prostor. To što se događa na šetalištu je slika na mikro planu u odnosu na globalna ekonomska kretanja u svijetu gdje »jači kvači«.

U minuloj deceniji napisali ste 8 romana (za odrasle) trilogiju »Naranče pod šlemom«, »Knjigu o Vojinu«, »Hodnik«, »Stimadur«, »Ispod žižule«, »Tondo«. Te nesrećne devedeste godine prošlog vijeka, raspad države, početak rata, porodične tragedije najbolje ste dočarali u trilogiji »Naranče pod šlemom«. Šta vas je podstaklo da pišete o tim osjetljiviom temama?

- Kada sada gledam na te dogđaje moram da se pitam da li je raspad države doveo do onolike međunacionalne mržnje, koja je poput zaglušujućeg vulkana lavom poništavala sve što dotakne ili je pritajena međunacionalna mržnja dovela do raspada države. No tu su svakako bili i drugi činioci koji su utjecali na te tragične događaje. Pad berlinskog zida pokazao je da ništa nije vječno sem neba nad nama. Taj zid je svojim padom i nas slomio. Počeo je da se raspada čak i Sovjetski Savez, a na prostoru naše bivše države Jugoslavije buknuo je rat koji je bio do tada nezamisliv. Ono što me je zbunjivalo i izbezumljivalo bilo je pitanje kako to da se godinama naš narod pripremao za odbranu od mogućeg vanjskog neprijatelja a onda je zaratio unutar sebe. Za mene je to bilo istovjetno kao da se članovi jedne porodice međusobno kolju zbog nekih nebitnih stvari. Za mene je to bilo kataklizmično.

Moj stariji sin je 1978, po završetku gimnazije u Herceg-Novom, upisao fakultet u Ljubljani, u svojoj domovini, a poslije ovih događaja je preko noći tamo postao stranac. Tako se moja unuka rodila u inostranstvu. Da je vidim i zagrlim trebalo je 1992. putovati u Sloveniju preko Mađarske i Austrije jer je u Slavoniji bjesnio rat.

Činjenica da je na dubrovačkom ratištu poginuo prvi rođak moga supruga, Duško Pušić, nagnala me je da napišem roman Naranča i nož. Bilo je strašno pitanje koje sam postavljala samoj sebi: Da li je Duško poginuo od metka nekog Pušića, daljeg rođaka iz Konavala, koji u tom času nije bio svjestan da puca u biće sa kojim potiče od istog prapretka, a koje se tada sticajem minulih okolnosti našlo sa one strane bivše republičke granice. Sve to što se događalo potresalo me je do koštane srži. Nisam mogla da budem ravnodušna. A pokretač da iz mene »iscuri trilogija« bio je gospodin Jovan Nikolaidis, književnik iz Ulcinja. On me je pozvao jednog dana i pitao da li imam priču o dubrovačkom ratištu. Odgovorila sam da nemam, ali da ću je napisati ako me sačeka petnaest dana. Rekao je da će me čekati mjesec dana. Napisala sam priču i poslala mu je, a iz te priče se rodio i roman. Iz tog prvog romana nastavila se priča na podstrek književnice Grozdane Olujić pa je nastao drugi roman Naranča i gnjev koji je izdavač (Narodna knjiga, Beograd) objavio pod alternativnim nazivom Narančin cvat. Grozdana Olujić nije mirovala. Tvrdila je da priča nije završena i tako je nastao treći roman - Naranča i žeđ. Tek kasnije je gospodin Jovan Nikolaidis spojio sva ta tri romana u cjelinu - u trilogiju Naranče pod šlemom.

Čini li vam se da je trilogija bila propraćena prećutkivanjem. Zašto?

- Ne mogu reći da je trilogija sasvim prećutkivana jer je bila predložena za nagradu »Miroslavljevo jevanđelje« i ušla u najuži izbor od tri književna djela, ali nagrada ju je, ipak, zaobišla. Takođe treba reći da je gospodin Jovan Nikolaidis, kao izdavač, organizovao tri promocije ove trilogije: u Podgorici, u Budvi i u Baru, ali knjiga nije dobila onaj publicitet kroz medije koji je, po mom mišljenju, zasluživala. Mislim da tema, kojom sam se bavila, nije godila mnogima iako je prvi dio trilogije (Naranča i nož) od selektora za crnogorsku književnost bio predložen za regionalnu nagradu »Meša Selimović«. Gospodin Pavle Goranović, selektor, te godine (mislim da je bila 2003) je iz Crne Gore predložio samo dva romana: roman Balše Brkovića Privatna galerija i ovaj moj roman. Pa ipak, izostao je zasluženi publicitet. Trilogije se ne pojavljuju svaki dan na trakama književnih produkcija ni u velikim zemaljama a kamoli u maloj Crnoj Gori. Uz to autor te trilogije je žensko biće, ja, i mislim da je bilo više sluha i poštenja kod onih koji skreću pažnju čitaocima na ono što je u književnosti kvalitetno da se o ovoj trilogiji moralo mnogo više pisati i govoriti. Jer to nije bilo književno djelo makar kakve upitne vrijednosti što dokazuje činjenica da je bilo u najužem izboru za prestižno priznanje Ministarstva kulture koje se dodjeljuje svake treće godine.

Posebno mjesto u Vašem spisateljskom univerzumu ima Boka Kotorska. U romanima, pričama, pjesmama, knjigama za djecu opisali ste Boku Kotorsku, njene ljude, događaje, istoriju, običaje. »Stimadur« se temelji na biografiji Vašeg supruga koji je poslije Golog otoka bio učitelj u zaleđu Herceg-Novog. Zapravo, Vas su uvijek priče nalazile, niste tragali za njima. Je li to blagoslov za pisca?

- Mnogo puta sam se pitala zašto mi život, kao mutna poplava, baca smeće u lice. A onda bih se prisjetila da je to zato da bih time bila izazvana da o tome pišem. Imate pravo: mene su priče pronalazile. Nijesam tragala za njima. A Vaša opaska da je Boka Kotorska milje u kome se kreću junaci mojih priča i romana je sasvim tačna, ali uz ovo moram dodati da je sem Boke Kotorske u mojim romanima prisutna i Jagodina, grad moga djetinjstva i Beograd, grad u kome sam studirala. Zavidim piscima koji mogu opisivati sa lakoćom minula vremena i podneblja u kojima nikada nisu kročili. Ja to mogu samo u bajkama jer je tamo dozvoljeno sve što tvoja mašta isprede. U pričama i romanima sam čvrsto na zemlji i opisujem ono što najbolje poznajem, što znači sredinu u kojoj živim ili u kojoj sam živjela. Uživam da jezičkim sredstvima obojim te sredine puštajući da moji likovi govore onako kako zaista govore: arhaično, provincijski, slengom. U Studentskom gradu sam dijelila sobu sa dvjema Cetinjankama. Uživala sam kada jedna od njih pita ima li još cukra a druga odgovori: »Ne đaolja žica«. Šećer i žica?! Ili na pitanje:« Imaš li cigar?« odgovori se: »Ne đaolju kap ili ne đaolju krpu«. Divota za pisca.

U romanu Otvaranje lutke moji junaci govore jezikom koji je apsolutno posvađan sa gramatikom. Umjesto sedam tamo su četiri padeža a umjesto četiri dva akcenta. Ali da sam slikala tu sredinu i dozvolila mojim junacima da govore književnim jezikom to bi bilo kao da u vrtu sadim cvijeće od stiropora ili držim gipsanog psa umjesto pravog. Roman Stimadur je istinita priča o mome suprugu Iliji, zapravo o njegovom učiteljovanju po povratku sa Golog otoka u popaljenom selu, u Bijelskim Kruševicama. Smatrala sam da bi njegovim i mojim nestankom nestala i jedna vrlo zanimljiva priča pričana rableovski, kroz humor-onako kako moj muž to uvijek čini i kada priča o najtežim trenucima iz svoga života. Stimadur je istinska groteska.

Bili ste prva žena spisateljica, član Udruženje književnika CG. Znate kako je bilo biti pisac u socijalizmu. A kako je danas? Na tržištu knjige vlada stihija a biti pisac je ravno »nemogućoj misiji«. Šta Vas pokreće?

- U vrijeme kada sam postala član UKCG (Udruženja književnika Crne Gore) u Udruženju je bilo ukupno tridesetak pisaca. Komisija je vrlo selektivno i uz neophodne kriterijume za utvrđivanje literarnih kvaliteta predlagala prijem novih članova. Bilo je mnogo više onih koji tamo nijesu mogli da pristupe pa je zbog toga, kako mi se čini, bilo čak osnovano Udruženje izvornih pisaca. I zaista, dugo sam bila jedina žena član Udruženja. Humoristički list »Jež« našalio se sa načinom održavanja Skupštine književnika Crne Gore, zapravo njenom uvodu. Kao, predsjednik Udruženja se obrati Skupštini sa: »Drugarice Bosiljka i drugovi«.

U to vrijeme pisac je bio poštovana ličnost od svih koji su odlučivali o njegovom statusu: od kulturnih institucija, medija, od uređivača književnih časopisa. Nije se događalo, kao, nažalost danas, da se pisac pismom obrati nekom časopisu ili instituciji a da na to ne dobije odgovor. Današnji mlađi svijet ne poštuje ona gospodstvena pravila ponašanja koja su važila u doba moje mladosti. Događa mi se danas da istoj osobi napišem i dva elektronska pisma a da se na to primalac ogluši. Da li je greška u elektronici ili u vaspitanju ljudi - ne znam. Nekada, kada su se pisma pisala rukom, odgovarali su mi redovno na njih veoma ugledni i poznati pisci kao što su gospoda Meša Selimović, Dušan Kostić, Mihajlo Lalić, Dimitrije Vučenov, Raša Popov, Boško Petrović i drugi.

U ono vrijeme pojava nove knjige nije bila tako učestala kao danas. Danas je produkcija tako velika da imate utisak kao da napisane knjige neko lopatom izbacuje iz nekog letećeg objekta. U toj poplavi pisanija ima svega i svačega i teško je da se tu snađe bilo ko pa i oni koji bi trebalo da se kao ocjenjivači angažuju oko toga. Uz to danas se, nekako, čini mi se, ide linijom nezamjeranja pa se svakoj knjizi aplaudira od strane onih koji bi trebalo da ono što nije vrijedno sasijeku u korijenu. A skribomana je sve više. Možda je to zato što su ljudi shvatili u miljeu ovih društvenih i istorijskih zbivanja da je sve trošno a ponajviše ljudski život i da jedino ono što jeste stalno je zapis o sebi. Nemam ništa protiv da svaki čovjek napiše svoju knjigu ali imam protiv toga da se objavljene knjige ne ocjenjuju objektivno. No, ljudi koji su po svojoj vokaciji istinski predodređeni da pišu njih ni ovakva situacija ne može demoralisati. Oni će pisati pa makar ih zatvorili i u konzervu.

Prošle godine Vam je ugledni izdavač književnih djela za djecu u Beogradu, Bookland, objavio četvrtu knjigu - bajke pod naslovom »Kralj koji je pojeo i sebe«. Kako nastaju knjige za djecu? Ko Vas inspiriše?

- Da biste mogli da pišete za djecu preduslov je da niste ubili dijete u sebi. Ako u Vama još uvijek živi dijete onda ćete lako zakoračiti u njihov sadašnji svijet i lako ćete pojmiti sve ono što ih raduje ili muči. Bajke za djecu sam davno smišljala - još dok su moji sinovi bili sasvim mali. Nisam ih tada zapisivala jer sam mislila da nijesu vrijedne zapisivanja. Tek kada su moji unuci počeli da me ganjaju: »Pričaj priču, pričaj, pričaj, pričaj...« počela sam da zapisujem ispričano zahvaljujući kompjuteru koji je omogućavao da se smišljeno brzo i lako zapiše. Tako su nastale mnoge knjige pa i ova najnovija koja će biti objavljena sredinom februara. Neću namjerno ništa da kažem o njoj. Neka bude Vašim čitaocima to jedno prijatno iznenađenje.

Objavili ste 8 knjiga poezije i onda je nastao muk. Znači li to da ste prestali da je pišete?

- Nikada nisam prestala da je pišem. Sada imam u kompjuteru tri spremne zbirke za objavljivanje. Zbirka »Neron iznova« napisana je prije petnaestak godina. Ali, za poeziju su nastali crni dani. Izdavači bježe od poezije kao đavo od krsta. Nije profitabilna. Vrlo su rijetki ljudi koji će za zbirku pjesama odriješiti kesu. Ako je pisac imućniji i ako može od svojih malih prihoda da izdvoji bar 300 eura on će moći da objavi knjigu poezije u sasvim malom tiražu. I, šta će onda biti? To će se svesti da tu knjigu ispoklanja prijateljima i poznanicima koji je možda neće ni pročitati.

Od strane književne kritike i medija će ostati »ćebovana«, prećutana, kao i da nije napisana. Doduše, postoje Ratkovićeve večeri poezije koje, na sreću pjesnika, još uvijek njeguju pjesnikovanje. Da njih nema izgledalo bi kao da u Crnoj Gori više niko ne piše poeziju. Ali, evo, ipak se ponešto lijepo dogodi u vezi sa poezijom: Albanci su poželjeli da bliže upoznaju poeziju koju pišu žene u Crnoj Gori. Jovanki Vukanović, književnici i književnom kritičaru, povjereno je da sačini antologiju pjesama a koja će biti objavljena u Tirani. Nadam se da će ta ista antologija ugledati svjetlost dana i na našem jeziku kako bi se shvatilo da pisanje poezije nije samo privilegija muškog svijeta.

Znam da u rukopisu imate knjigu »Moj sin Rambo«. Namjeravate li da je objavite?

- Taj rukopis čeka srećnije dane kada autor neće umjesto honorara dobiti kubik knjiga. Pisac nije ni knjižar ni antikvar. Kako on da prodaje svoju knjigu? Da zakupi tezgu na pijaci i viče iz sveg grla: »Evo, stigla svježa knjiga!!!«.

Galerija

( Vujica Ognjenović )