Ljubav je Andrića dovela u Herceg Novi
„Tek kad čovjek sazida svoju kuću i stane da je uređuje i vodi, on vidi koliko je kuća, ma i najmanja bila, jača od čovjeka pojedinca, i kako ga, s vremenom potpuno preraste i proguta, i živi umjesto njega“
Herceg Novi je jedini grad na svijetu u kome je Ivo Andrić podigao kuću. U doba piščeve najveće slave, nakon što mu je 1961. dodijeljena Nobelova nagrada, Andrić je baš u gradu koji ima naročitu auru pronašao ambijent koji ideju oplemenjuje, misao izoštrava a plemenitu namjeru osnažuje, što je bio osnovni motiv Vladimiru Roganoviću da napiše knjigu “Andrić u Herceg Novom - Novske staze, lica i predeli”.
Ističe da je Herceg Novi bio grad i mjesto piščevog svojevrsnog utočišta, porodična luka i mizanscen istinskog spokoja i zadovoljstva, dje je on živio mirnu sreću svoga nemirnoga vijeka.
“Andrićeva kuća na Toploj u koju sam prvi put ušao kao predškolac za mene je bila i ostala locus djetinjih razmišljanja o svijetu koji nas okružuje. I prije nego što sam u nju stupio, znao sam za Andrića i za Njegoša: izdanja njihovih knjiga okruživala su me sa polica kućne biblioteke, a očeva fascinacija djelom genijalnih književnika potakla me da već tada posegnem za tim tomovima. Ostao sam ushićen tim djelom do dana današnjeg... I zapitan: šta je genijalnog umjetnika, proznog graditelja ‘Na Drini ćuprije’, ‘Proklete avlije’,’ Mosta na Žepi’, podstaklo da među svim mjestima zemaljskog šara sagradi kuću baš na ovom našem parčetu Mediterana? Sunce i svjetlost, prirodno okruženje grada koji vjekovima nadahnjuje umjetnike? Ili - ljubav? Pokušao sam u ovoj knjizi da pružim poneki odgovor na ta pitanja. Ne samo zbog Andrića i ne samo zbog Novog - već i zbog novih čitalaca i želje da Borhesovske ‘golubije polutame’ otkrivamo slojeve Andrićevih svijetova”.
Ko je uticao na Andrićevu odluku da doseli u Herceg Novi?
Ljubav. Ljubav je odlučila. Prije svega, ljubav prema supruzi Milici Babić čijem je narušenom zdravlju pogodovala novska arija, ljekovito blato banje u Igalu i sunce kojim Tvorac štedro daruje Herceg Novi, Boku, Crnu Goru. Takođe i Andrićeva duboka fascinacija morem i njegovim (meta)fizičkim prostranstvom što je konstanta duboko ukorijenjena u Andrićevu stvaralačku ličnost. U isto vrijeme, i Andrićeva želja da u poznim godinama, kada je stekao porodicu, pronađe svoj morski „zabran“ i oazu u kojoj može da tihuje, promišlja i sumu svoje životne mudrosti i fragmente promišljanja o čovjeku i svijetu koji ga okružuje, cizelira u svevremene „Znakove pored puta“ i pozne pripovjetke. Na ulazu u Boku Andrić je stvorio sklad i harmoniju koje su pogodovale toj njegovoj namjeri. Zato on 1965. razmišljajući sa Bleda o kući u Novom 1965. Milici Babić na topaljsku adresu ispisuje: „Ovako kad sam daleko među tuđim ljudima sve tamošnje brige i teškoće izgledaju sitnije, a naša kuća – raj“.
O novskom period Andrićevog života i rada, Roganović je podatke nalazio u arhivama SANU i Muzeja grada Beograda, u Zadužbini Ive Andrića, u hercegnovskom Arhivu, privatnim arhivama, u zabilješkama i sjećanjima Andrićevih savremenika. Sjećanja na Andrića u Novom još uvijek su živa i struje ovom obalom.
Imao sam veliko zadovoljstvo da tokom istraživanja razgovaram sa Andrićevim hercegnovskim prijateljima, posebno sa književnicom Bosiljkom Pušić i slikarom Vojom Stanićem. Oni su se rado prisjetili dana provedenih u Andrićevom društvu, razgovora, šetnji, ćutnji. Gospođa Pušić poslala mi je kopiju pisma u kome je Andrić ohrabrio da nastavi sa svojim literarnim radom. Sa Vojom Stanićem razgovarao sam više puta upravo na Škveru, tom magičnom mjestu ne samo hercegnovske umjetnosti i kulture. Razgovarali smo o umjetnosti, ne samo o Andriću. Dotakli smo se tim prilikama i drugih važnih ličnosti, pojava i događaja koje su modelovale našu kulturu od šezdesetih do osamdesetih godina prošloga vijeka. Andrić je ipak iskrsavao iz svih sjećanja kao tihi, skromni i povučeni čovjek zagledan u njemu interesantne ljude i zgode. To su bili ljudi svagdanji: ribari, nosači, neostvareni pjesnici... galerija likova koje je pisac posmatrao očima koje su vidjele mnogo. Ishodište tih razgovora koje čitalac može pronaći u knjizi jesu moje docnije arhivske potrage za svakom znanom linijom koja povezuje pojmovni par Andrić – Herceg Novi. Središnje poglavlje u knjizi „Lica, novska“ posvećeno je upravo „licima“ koja su Andrića „dozvala“ u Novi, znanim i manje znanim, Andrićevim savremenicima i prethodnicima...
Sa kim se družio u Novom?
Sa Brankom Lazarevićem, Mihailom Lalićem, Gun Bergman, Brankom Ćopićem, Vojom i Nadom Stanić, Bosiljkom i Ilijom Pušićem, Zukom Džumhurom, Stevanom Raičkovićem... Sa komšijama i gostima čuvenog „Nuklearnog centra“. Sa našim umjetnicima Acom Prijićem, Batom Pravilovićem, Lukom Tomanovićem, Mitkom Bulajićem, Dušanom Mašovićem... Po prilici i sa gostima našeg grada: Desankom Maksimović, Danilom Kišom, Makom Dizdarom, Arsenom Dedićem, Miodragom Bulatovićem i mnogim drugima. Najčešće – sa svojom Milicom Babić i sa vlastitom maštom. Zato na jednom mjestu u Znakovima piše: „Kad sedim pred kućom, ja imam pred sobom vidik koji izgleda kao da ga je birao neki ljubitelj prirodnih ljepota a ne igra slučaja. Vidim široki otvor Boke i celom njegovom neprekidnom dužinom oštru ivicu mora, kao zategnut konopac tamnosafirne boje, od rta Luštice do Punta ostra, na kom moja mašta izvodi povazdan svoje nevidljive i nečujne igre i pelivanluke“.
Uvriježeno je mišljenje da Andrić nije volio Herceg Novi i da u njemu nije mogao da piše.
Možda je pravo pitanje kada pisac piše? Da li samo onda kada sjedi za pisaćim stolom sa perom u ruci? Ne... Stvaralac stvara i onda kada šeta, dok gleda more ili zvijezde, kada se odmara, kada razgovara sa ljudima ili ih naprosto sluša. Andrić je u Novom stvarao. I stvorio je i više nego što je napisao. Bio je omamljen ljepotom Herceg Novog, njegovim stazama i predelima. Jednom je Stevanu Raičkoviću rekao da u Novom piše malo i dodao: “Vidite, ovde je sve tako lepo... Da se nema šta dodavati... A grehota bi bila bilo šta oduzimati.“
Andrić je umio da sluša. I da gleda i da vidi. Spadam u istraživače koji duboko vjeruju da je među svim mjestima na kojima je stanovao pisac, upravo je na tački između tri puta na Toploj živio mirnu sreću svoga nemirnoga vijeka. To sam pokušao i da argumentujem u ovoj knjizi.
Dugo ste, preko deset godina, pisali ovu knjigu...
Dva su razloga. Prvi, duboko lični, naučni i stvaralački, bio je osjećanje najdubljeg poštovanja i odgovornosti prema piscu čije me je djelo u dobroj mjeri obilikovalo - ljudski i stvaralački. Zato je ova knjiga koja donosi jedan dio mojih istraživanja o Andrićevim hercegnovskim godinama nastajala dugo. I teško. Jer, koliko sam o temi koju sam želio da obradim pisao - dvostruko više sam brisao. Želio sam da na scenu toga komada čiji je mizanscen kuća na Toploj „izvedem“ Andrića i Novi, a da autora „sklonim“ u drugi plan. Zato sam, između ostalog, knjizi pridodao i četiri Andrićeve mediteranske, solarne i „osunčane“ pripovjetke koje, posredno ali duboko, svjedoče o tom odnosu. Drugi razlog je oskudna građa koja je istraživaču tih godina na raspolaganju. Arhivski tragovi, naravno, postoje, živa su i brojna sjećanja na Andrića u Novom. Živa, no ne uvijek i pouzdana. Ona su kao narodna pripovjest kojoj svako ponešto doda: onako kako je bilo ili onako kako je moglo biti. Ipak, razmišljao sam: ako ne sad - a kad?
Nobelovcu su često pisali i “obični” Novljani
Dr Roganović je u ličnom fondu Iva Andrića pronašao više pisama, čestitki, razglednica, telegrama koje su Andriću slali Novljani, jednako na novsku i na beogradsku adresu.
“Andrić ih je, u moru sličnih koje su dolazile iz čitavog svijeta, brižljivo čuvao i na ponekoj dodavao svoje bilješke. Nekada je na njih i odgovarao. Slali su ih predstavnici Opštine, umjetnici, ali često i, „ljudi svagdani“. Dalo bi se zaključiti da su mu sve one - podjednako drage. Kuća nobelovca Iva Andrića čudesno je mjesto i volio bih kada bi jednom u njoj sva ta pisma bila pohranjena, kao spomen i kao znamen na Andrića i Herceg Novi”, ističe on.
Tumač kulturne i istorijske prošlosti Novog i Boke Kotorske
Dr Vladimir Roganović, književni istoričar, leksikograf i kulturolog, rođen je Dubrovniku 1975. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Herceg Novom. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Urednik je u Leksikografskoj redakciji Službenog glasnika. Naučni je saradnik i član Upravnog odbora Etnografskog instituta SANU.
Naučno djelovanje dr Roganovića odvija se u nekoliko tematskih krugova. U sferi književnoteorijskih i kulturnoistorijskih metodoloških istraživanja, fokus je, sa jedne strane, na proučavanjima uticaja koje su strane i književnosti i kulture ostvarile na srpsku i južnoslovenske književnosti, kulturu i naučnu misao u periodu između dva svetska rata, te na analizi tih uticaja u datim kulturnoistorijskim relacijama. Sa druge strane, istražuje i tumači književnu, kulturnu i istorijsku prošlost Herceg Novog, Boke Kotorske i Crne Gore. Naročita važnost data je naučnim periodičnim časopisima koji nisu shvaćeni jedino kao kao dragoceni arhivski izvori, već su i sami predmet temeljitih istraživanja. U njegovom naučnom interesu su i književnost Boke Kotorske i Crne Gore od XVI do XVIII veka.
Na planu leksikografije i enciklopedistike deluje teorijski i praktično. Na teorijskom polju, orijentisan je ka analizi sadržaja, koncepcije i vrednosti savremenih leksikografskih dela, a u leksikografskoj praksi ka konciripranju i uređivanju leksikografskih projekata i dela (urednik edicije Leksikoni nacionalnih parkova Srbije u pet tomova: Đerdap, Kopaonik, Tara, Fruška gora i Šar-planina; urednik edicije Mali leksikoni srpske kulture itd.). Autor je knjiga Boka u tragovima iščezlih vremena (2016); Herceg Novi: Slikovni leksikon; Herceg Novi - Imagery Lexicon (2018).
( Slavica Kosić )