Njegoš, Đukanović, Tito...

„Marović je saopštio da je na pitanje koju osobu smatrate najboljim predstavnikom vrijednosti u ovoj zemlji, građani Crne Gore su odgovorili da su to: Njegoš, Milo Đukanović, Josip Broz Tito, Kralj Nikola, Sveti Petar Cetinjski, Marko Miljanov i Knjaz Danilo.“ (Vijesti 21.12.2013.)

Zbunjeni građanin, najbolji građanin. Građani Crne Gore u tom smislu uživaju punu i svesrdnu pomoć – posvećenost je u pitanju – DPS partije, satelita i trabanata njenih te kadrova iz naučno, kulturno, obrazovno „državotvornog“ bloka. Gospodin i drug S. Marović spada u one likove drame - ili farse, svejedno - koje bi, da ih nema, morali izmisliti. Ustvari nezamislivo je da ideologa poput njega, tranziciona Crna Gora već nije iznjedrila, nego mora obaška da ga pravi. Upravo je obratno: on je izmislio ovakvu Grnu Goru u kojoj građani na istoj skali vrijednosti postavljaju Njegoša i gore pomenute partijske činovnike i poslenike - demobilisane radničke prvoborce.

Glava partijskog ideologa je jedinstveno mjesto gdje se odvija fenomenološka redukcija i algebarska radnja koja građane tretira i svodi na razlomke. Onaj koji baštini tradicionalne vrijednosti, Vladiku Rada, njegovu kosmičku, plemenitu i plemensku dramu, stavlja se u linearni niz i red za sabiranje sa neutješnim i prilijenim titoistom koji nikako da zaboravi ona divna vremena kad se jelo ’leba bez motike. Ili će prije biti da je jedan te isti građanin pri čistoj svijesti ’ladno naveo da štuje velikog pjesnika i čudotvornog bravara. Čije se djelo, uprkos uspješnoj smjeni generacija na VIII sjednici sunovratilo na svim frontovima – od ekonomskog do moralnog. I završilo, makar se tako priča, bratoubilačkim ratom i rasprodajom placeva ’đe se nekad nalazahu mnoga fabrička postrojenja.

Zaštita lika i djela

Očigledno je izostanak lustracije i lakirovka kadrova revolucije dala poželjne rezultate. Odbor uglednih naučnika od povjerenja i inih profitera, čuva kao trajnu društvenu vrijednost, njeguje tajnu, lik i djelo mlađanog komuniste - potonjeg državotvornog poduzetnika i milionera - iz obije njegove razvojne faze i nadasve vrlog povjerenika Kominterne Broza, čo’jeka sa sedam datuma rođenja - tako da nije čudo što je još živ – demokratski izglasanog za maršala i doživotnog predsjednika.

Ipak, previše je za zdrav razum, depeesovska nakana da svede na kvantitativnu razliku - u broju glasova neke naručene ankete - Njegoša i pomenutu dvojicu partijskih odličnika. Od kojih je mlađi, istina, uspjeli AB revolucionar. Tačnije rečeno, šta će ova dvojica komunista, od kojih jedan to više nije a drugi nije Crnogorac, nego najveći sin naših naroda i narodnosti, među čuvarima trajnih crnogorskih vrijednosti i identiteta? (Kad smo već kod algebre, ista zabranjuje sabiranje baba i žaba).

Uostalom priča se da ih radnička klasa nije pomenula u testamentu. Dapače, umrla je bez riječi i posljednje želje. Ostala bez teksta.

Tito i Đukanović

Prijeđimo tadijer, na istorodne pojmove i od lakšeg pitanja prije nego se njime pozabave istoričari koji vole da prosvjetljavaju duboku prošlost. (I da u istoj pronalaze neočekivane analogije). Što je zajedničko ličnostima iz podnaslova? Na prvi pogled ništa bitno, osim što su bili revolucionari, potom političari tehničari, kruti vladari sa dovoljno poslušnika - i kao takvi jedan drugome predavali štafetu - od 1945. do dana današnjeg. Do 90-ih godina obojica bijahu komunisti. Ali se više nije dalo izdržati. Stariji je ostao dosljedan ideji najvjerovatnije zbog jednog od datuma svog rođenja. Mlađi je udario stazama kapitala. Posvećeno se bacio na nove vrijednosti i identitete. Prijenuo uz buržuje, profitere i rentijere. Vatreno i proleterski. Sličnost im je nadalje, a o tome je riječ, što vole da se lijepo oblače - dijamantske šnale, zlatni satovi - i da vječno vladaju. Anketirani – tumač ankete pogotovo - prepoznali su njihovu neprolaznu vrijednost i smjestili ih međ’ velikane. Ako je vjerovati Svetozaru – radničkom tribunu iz primorja u ostavci.

Zenon iz Grblja

Krajnje je vrijeme da, makar onaj, sve brojniji - dokoni dio – crnogorskog pučanstva počne sa studijama starogrčke i novije filosofije. Pa da mu, pučanstvu, postane jasno ono što decenijama dokazuje Svetozar iz Grblja, da najbrži nikad ne prestiže najsporijega ako ovaj potonji ima prednost od 11.000 ležećih glasača koji se izjašnjavaju pismom. Ako uzmemo u obzir da je ovo otkriće staro više od dvije tisuće godina, tadijer je jasno zašto DPS poglavari pokatkad, govoreći o sebi - govore o vječnosti. Bitni su nepokretni glasači. Koje je, jasnim pogledom, vidio još Zenon iz Eleje (490-430. prije n.e.)

( Ratimir Vujačić )