Šansa za mir i prosperitet

Sjeverno-atlantska alijansa, našu pažnju posebno zaokuplja posljednjih deceniju i po, upečatljivo od bombardovanja tadašnje SRJ 1999. godine. Šta se to značajno dogodilo u razdoblju od dvije decenije, da je naš nekada čuveni geo-strategijski položaj izgubio na značaju, a NATO neslućeno dobio na snazi?

Naravno, raspao se “istočni blok”, koji je podignut na utjerivanju straha u kosti svojim građanima i pravljenju tzv. socijalne države iliti države u kojoj će biti “svima prema potrebama”, a poslušnički aparat se izdizao i birao novi poslušnički i tako redom. Jedna od takvih država koja to nikada nije priznala, bila je i naša tadašnja SFRJ. Država od rata na ovamo (imali smo ih tri i, konačno, sadašnja četvrta), neprikosnoveno najsocijalnije pravde: besplatnog školovanja, liječenja, prava na rad (ukoliko nijeste domaći izdajnik) i svega ostalog, osim slobode mišljenja.

No, zaista socijalistička Jugoslavija bila je čudo blagostanja među ondašnjim komunističkim zemljama Evrope i diljem svijeta. Pasoš je bio propusnica i viza za ogroman broj zemalja, a Tito državnik koji je rado dočekivan u diktatorskim i kapitalističkim zemljama. Vrijeme koje je za sve sada pluskvamperfekat je nepovratno utrošeno na brojne propuste i lutanja u izgradnji naše strategije razvoja i pripadnosti evropskom zapadu.

Taj put je tek nedavno načet, a mi smo stariji dvadeset godina utrošenih na priču koju smo morali tada započeti. Crna Gora je, htjeli to da priznamo ili ne, raspolućena istorijskim nasljeđem i strastima koji nam ne daju da “otrgnemo”. I jedni i drugi uče suparnike “kako ne znaju da čitaju Njegoša”, dok se on nedvojbeno prevrće u grobu gledajući taj “rasadnik” intelektualaca, kako nas drže u kavezu podjela. “Moj i tvoj Njegoš” ili naše i njihove istorije će nas, bojim se, zakatančiti kao Diminog grofa Monte Krista. Možda i jeste rješenje da Crnu Goru nasele crnci…?

Revnosnom čitaocu neće promaći sarkazam koji izbija porom svakog krštenog crnogorskog građanina koji je u kazamatu ovdašnjih podjela, a putovao bi diljem svijeta čekajući prođu sadašnjeg crnogorskog pasoša, pandan nekadašnjem, gore pomenutom. Građanina koji se raduje novim investicijama, otvorenim granicama prema modernom svijetu, novim radnim mjestima i pristojnim prihodima.

Veliki sam “rusofil”, zbog Dostojevskog, Tolstoja, Puškina, neprevaziđenog ne-modernog Jesenjina, pa i zbog Svetog Petra Cetinjskog koji nas je zaklinjao da ne odmičemo od bratske Rusije. No, pragmatizam govori da nam je prijeko potreban NATO i njihov kišobran koji garantuje razvoj građanskog društva, nove investicije i neraskidivo je vezan sa našim članstvom i približavanjem EU.

Članstvo u NATO-u će takođe valjda zanavijek izbiti ambicije o prirodnim Albanijama, prekograničnim regijama, velikim i malim državama na ovom prostoru, nudeći neophodan smiraj najtrusnijem području u srcu Evrope. Onom koje izgleda nije izvuklo pouke iz ludila 90-ih i sužanjstva vođama koji su bili psihijatrijski slučajevi! Bojim se da je to ludilo još uvijek u glavama fanatika na ovim prostorima, koji nemaju promišljanja da je ljudski život najveće blago i vrh piramide stvaranja!

Apsolutno za NATO, da mir i progres budu naše odrednice budućnosti!

Ovaj tekst je dio projekta "Pričajmo o NATO-u", koji Vijesti realizuju uz podršku ambasade SAD u Podgorici

( Rodoljub Ćorić )