Milo, oženi me!

Još davno, negdje sredinom 2009. godine, neki zapadni političari zabavljeni Crnom Gorom, nakon susreta sa Milićem, pomalo cinično su govorili da imaju osjećaj kao da razgovaraju sa mitropolitom, a ne šefom jedne partije. U tom momentu bio je i lider opozicije. Takav dojam je dolazio od Milićeve “neupućenosti”- šta god ga pitali, on je odgovarao “okruglo, pa na ćoše”.

Milić je kao onaj Selimovićev junak, ne govori zbog sebe, već zbog odjeka svojih riječi. Zavisno kome se obraća, on može da bude i četnik i partizan, da uđe u NATO, ali i udari po “zločinačkoj Alijansi”, da pregovara sa DPS-om ali i sa opozicijom, liježe kao Srbin budi se kao Crnogorac, dobro je sa Tadićem, a još bolje sa Vučićem.

Zato i ne znamo da li SNP prihvata Slobov kanabe. Tako se naime zvao divan rahmetli diktatora koji sada koristi njegov najbolji đak. Ako Milić misli ono što Damjanović trijezan govori (i radi), onda je SNP spreman. Sprem'te se sprem'te, skandiraju i iz DPS-a, što sve podjeća na rane 90-e.

Orkestar upotpunjava otac Velibor, kao prateći vokal Damjanoviću. Ispade da je, pod stare dane, Amfilohije odlučio da pređe u partizane, a Milić u NATO lokatore! Kad može crveno-crna koalicija u Njemačkoj, zašto ne bi mogla i u Crnoj Gori. Milo i Vučko su raspisali tender nedavno u Beogradu, pa ko želi - nek izvoli.

Otac Džomić i beba Damjanović bi odmah u krevet. Kanabe im je malo. Ovo beba nije opet po zločinackom doktoru Džekilu (čitajte Tijanićevu knjigu), već po onom performansu MANS-a kada je danima pomenuta beba šetana u kolicima Prve familije. Ali, zar bilo ko ozbiljan misli da te dvije, u biti opskurne, ličnosti, Džomić i Damjanović, mogu bilo šta reći ili preduzeti bez amina svojih gospodara?! Zato ne treba trošiti prostor i vokabular na poslugu, već na šefove.

Za Amfilohija imam razumijevanja. Pravoslavna crkva, posebno ova naša, bilo da je srpska ili crnogorska, uvijek je ljubila skute režimu. Jedan moj prijatelj, Srbin, objašnjava kako je čak i onda kada je Crkva bila kritična prema vlasti, to bilo zato što je režim odbacio, a ne zato što je Crkva odabrala "ilegalu"!

Prevedeno, Amfilohije je čeznuo za Milovim kanabeom čak i onda kada je skandirao "Milo, Turčine". Danas bi radije, da mu godine dozvoljavaju, zakačio bedž "Milo, oženi me", poput onog koji su lepe žene beogradske nosile za Čedom. Što može naš premijer, niko ne može. Ne samo da je sam priznao Kosovo, nego je ubijedio Tomu i Vučka da isto učine.

Nerazdvojan je sa Dačićem, a još bolji sa Tačijem. Mihailo mu je drag, ali Amfilohije još draži. Ranka voli, ali je spreman da oženi i Milića. Iako nije neka prilika. Ali lider SNP ne odustaje, već čvrsto u džepu drži bedž "Milo, oženi me"! I čeka da ga okači – poslije nekih izbora.

Izjavom da je SPC uvijek sjajno sarađivala sa Mugošom, otac Džomić potire pamćenje. Time i zdrav razum. Beba Damjan obilazi Džekilovu parohiju i poput zvezde granda pjeva u režimske diple. Kaže, još nije vrijeme da obznani radosnu vijest, ali svi znamo o čemu je riječ. Kao što smo znali još od onih davnih dana kada je Milićev kadar, naravno bez znanja svog šefa, po kafanama dogovarao sa bracikom Acom rušenje Ljubiše Krgovića i Centalne banke.

I tada je Milić obećavao da "Prozor neće pasti", da bi nakon mjesec dana Krgović bio penzionisan, a CB podvedena. Bratu i njegovoj banci. Tako smo umjesto guvernera dobili guvernantu. A umjesto opozicionara - bebu. A umjesto oca Velibora, slugu Džomića. Mugošinog, a ne Božijeg.

Na sve to Krivokapić mudro ćuti. On bi da nadmaši Milića. Malo bi sa opozicijom, ali malo više sa DPS-om. Dugo je na reveru, uz crnogrosku zastavu, nosio bedž "Milo, oženi me". Zato mu sada razlaz teško pada. Zna da više nema ljubavi, ali ne bi da ostane bez plijena koji su zajednički stvarali. U tom premišljanju, kome carstvu da se privoli, to jest na koji stog sijena da krene, lider SDP može proći i kao onaj Buridanov ljubimac.

Nije Ranku lako, u svakom slučaju. Posebno kad čuje rezultate Stratedžika koji je ustvrdio da je Milo Prvi u stvari - najveći. Tik uz Njegoša, daleko ispred Svetog Petra i skrušenog Sveta. Ta agencija, naime, sugeriše da Rankovo koketiranje sa opozicijom mnogo škodi lideru SDP-a. Time mu diskretno poručuju isto što i Časlav Vešović. Da vrati onaj bedž na rever. Istraživačima ne pada na pamet da utvrde gubi li možda Ranko rejting zbog toga što nema politiku. Nego premišljanje. I kalkulisanje. Kao Milić. I da li bi lideru SDP-a skočio rejting kada bi se jasno distancirao od DPS-a i krenuo svojim putem.

I bez Stratedžika znamo da samo u toj varijanti Krivokapić ima šansu da politički preživi. U suprotnom, vraćanje pod skute režima znači njegovo odumiranje. Uostalom, i ovaj čudni pad rejtinga bi mogao biti samo zbog Rankovog dugog boravka na jahti velikog vođe, a ne zbog nenadane i stidljivo iskazane želje da je napusti. Prije nego potone.

Ali, da se vratim Amfilohiju i Miliću. Kao društvenom fenomenu. U porobljenom društvu, gdje mreža interesno uvezanih političara, tajkuna i mafijaša kontroliše sve tokove, Amfilohije Milić je u stvari lik koji simbolizuje tog prosječnog građanina Crne Gore koji nema vjeru, ni ubjeđenje, ni zazor. Na sve je spreman, ako je to konjukturno. I da zaboravi, i da zažmuri, i da slaže, i da se ukrade, i da vara. Zato, narode - sprem'te se sprem'te. Otac Velibor i beba Damjan su već na dvoru - šta vi čekate?!

( Željko Ivanović )