Administrator u areni

Na adresu ombudsmana nedavno je stigla žalba u kojoj stoji da „administrator Portala selektivno briše komentare u kojima nema vrijeđanja, govora mržnje i klevetanja“.

Žalba stiže u vrijeme kada se neki od značajnijih svjetskih medija odlučuju da ukinu ili značajno ograniče mogućnost komentarisanja. Očigledno je kucnuo čas za suočavanje sa rezultatima još jednog tehnološkog izuma koji prijeti da se pretvori u svoju suprotnost.

Borba za slobodu mišljenja datira od vremena formiranja građanske javnosti, pa je već Hegel čitanje jutarnjih novina nazivao realističnom molitvom i razgovorom između vlade i naroda. Tehnološki napredak učinio je da taj „razgovor“ konačno postane dvosmjeran.

Izgledalo je da je demokratizacija javne scene na dohvat ruke, a onda se sve, kao što to obično biva, preokrenulo u svoju suprotnost. Na isti način na koji su, na primjer, računari, video-igre i „pametni“ telefoni preuzeli kontrolu nad našom djecom, tako su i komentari preuzeli kontrolu i zaprijetili da unište svaku ozbiljnu javnu debatu. Razmjena argumenata je utihnula, odgovornost prema izgovorenoj riječi takođe. Ostao je tek administrator u areni koja ponekad miriše na krv.

Kao što znamo da je naša privatnost ozbiljno dovedena u pitanje zbog “mreže“ koje je postala naša sudbina, i mogućnost komentarisanja čini da vas već sjutra može naći „strkotina“ ako ste se, na primjer, slučajno zamjerili komšiji. Iz sigurne anonimnosti, vašem je mrzitelju lako da plasira svoj storytelling, a vi se branite kako znate i umijete. Naravno, tu dežura spremna i sve brojnija armija administratora, ali ipak ne toliko brojna koliko su ponekad moćne mržnja i potreba da se ljudi pljunu.

To jeste alarm koji nas obavezuje, barem na to da preispitamo instituciju komentara i njihov realan domet u izgradnji humanog društvenog okruženja. Naravno, ovdje se u prvom redu misli na medije koji nastoje da organizuju javnu debatu. (Za tabloide ipak važe nešto drugačija pravila, već i zbog činjenice da im se pristupa sa namjerom da se čitalac zabavi i neobavezno „luta“ po tuđim životima.) Ozbiljni mediji, pak, moraju razmišljati ne samo o vlastitom dostojanstvu, već i o mogućnosti da institucija komentarisanja ozbiljno ugrozi nečiji život ili porodicu, pa i samu javnu debatu i profil građanina koji je vodi.

Zbog toga bi, za početak, trebalo onemogućiti komentare na vijesti iz takozvane crne hronike, počev od anonimnih izjava saučešća do najgrubljih napada na čovjeka koji više ne može da se brani. Takođe, kršenje prava čovjeka da se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže, drugi je važan razlog da se komentari vezani za ovaj segment informisanja krajnje ozbiljno administriraju i veoma selektivno uvode u javni prostor. Naravno, pravo javnosti da zna time se ne smije dovoditi u pitanje, osobito kada je riječ o ljudima koji predstavljaju društveni i politički vrh i čije su odluke i postupci, po prirodi stvari, tvorci naših sudbina. Međutim, i oni i obični građani imaju pravo na javni prostor u kojem se ne pljuje i ne traži linč.

To nas dovodi do još jednog problema, odnosno do pitanja kakvog građanina „proizvodi“ naša komentatorska medijska scena. Naime, na isti način na koji se medij prilagođava potrebama, ideologiji i psihološkom profilu svojih čitalaca, on u isto vrijeme i formira svoje čitaoce.

U većini slučajeva, kod nas se oblikuju ili izraziti nezadovoljnici, spremni da isključivo iz udobne anonimnosti traže društvene promjene, ili autistični građani kojima se čini da „svakim danom sve više napredujemo“, pa zbog toga „nisu s raskida“ da se u to ime okrenemo i represivnim mjerama. Nažalost, ni jedan ni drugi ne mogu doprinijeti ni društvenom napretku ni javnoj debati o putevima razvoja. Takvi kakvi su, oni su najbolje vezivno tkivo višedecenijske nesmjenjivosti vlasti i jalovog „čojkanja“. A ako stoji argument da je u pitanju strah od moguće odmazde, šta nam garantuje da ovakav „skriveni“ građanin zaista može da generiše društvene promjene?

Komentarisanje je postalo svojevrsni ventil u zemlji u kojoj se sve veći broj građana opasno približava apsolutnoj liniji siromaštva i apsolutno neodrživim razmjerama nejednakosti. U takvoj situaciji se žestoko angažuje emocionalni potencijal, a smanjuje snaga racionalnog argumenta. Zbog toga i nestaje prostor potreban za pravi razgovor. Ostaje nesigurna plovidba između Scile i Haribde - potrebe da prodate novine, sa jedne strane, i da profilišete kritičkog čitaoca dostojnog nezavisnog medija, sa druge.

Potrebno je ozbiljno razmišljati o načinu na koji bismo komentare iznova načinili onim što bi oni izvorno trebalo da budu. To bi u prvom redu značilo rigoroznija pravila registracije i ograničavanja anonimnosti. Uostalom, ako neko zaista hoće da razgovara, potreba za anonimnošću je kontradikcija. Istina, komentari zbog IP adresa ni sada nemaju punu anonimnost, ali tehnologija ne miruje. Takozvani „tamni internet“ sasvim izvjesno i u oblasti komentarisanja može otvoriti mogućnosti neviđenih zloupotreba, manipulacija, spinovanja ili, najjednostavnije rečeno, poživotinjenja javnog prostora.

Indikativan primjer su naša prepucavanja o čuvanju ili osvajanju vlasti, pri čemu su optužbe oponenata - identične. Naime, uvijek je u pitanju mafija, u jednom slučaju ekonomska i sa pozicija vlasti, u drugom slučaju medijska, koja želi tu vlast. Informacija koja se na taj način šalje je da je mafija u svakom slučaju naša sudbina. Lako je vidjeti i da se već uključuje „tamni internet“. I tako, kad nema prostora za konstruktivnu javnu debatu (a još manje odgovornosti i presuda za činjenje ili nečinjenje, zloupotrebe ili neznanje najodgovornijih), građanin prestaje i da razmišlja. On jednostavno navija, uvijek emotivno i neracionalno. Poput Alise u zemlji čuda, čitalac u zemlji mafije ispija sad jedan sad drugi napitak, i uvijek je ili premalen ili prevelik da upotrijebi ključ koji znači spasenje.

Zbog toga, kao odgovor na čitaočevu žalbu, najbolje je ponuditi povod za razmišljanje. Može li interaktivnost kakvu sad imamo na našoj medijskoj sceni zaista doprinijeti ozbiljnijem i odgovornijem rješavanju pitanja od opšteg interesa? Želimo li nezavisne medije i ozbiljnu debatu ili tabloide u „trodijelnom odijelu s kravatom“? Može li se samo od administratora očekivati da kao „vitezovi bez mane i straha“ spriječe pervertiranje jedne dobre ideje? Šta bi zaista izgubila naša javna scena kada bi se komentari i anonimnost komentatora značajnije ograničili?

Potpisnici ovih redova jedino bi nedostajali oni duhoviti medaljoni, koji jedini potvrđuju snagu naroda da se autoironijom i humorom (u smislu vica s ljubavlju), barem u sferi duha, bori sa ograničenostima koje ga pritiskaju.

Na isti način na koji su, na primjer, računari, video-igre i „pametni“ telefoni preuzeli kontrolu nad našom djecom, tako su i komentari preuzeli kontrolu i zaprijetili da unište svaku ozbiljnu javnu debatu. Razmjena argumenata je utihnula, odgovornost prema izgovorenoj riječi takođe. Ostao je tek administrator u areni koja ponekad miriše na krv

( Božena Jelušić )