Priča Nine i Ilije je drugačija od svega što smo vidjeli

Na transplantaciju bubrega u septembru ove godine u Crnoj Gori je čekala 41 osoba, a od 2012. godine u Kliničkom centru obavljene su tri od kadaveričnog donora, zbog čega se po “novi život” nerijetko ide u inostranstvo.

Kada je riječ o transplantacijama, godinu su obilježile dvije Nikšićanke – Tatjana Vukićević koja je donirala bubreg dvadeset godina mlađem komšiji i Konstantina Nina Maraškoja je to isto uradila dvije godine mlađem, do skoro, nepoznatom sugrađaninu. Obje su urađene na klinici Acibadem, u Istanbulu.

Šef tima Centra za transplantaciju Ibrahim Berber kaže za “Vijesti” da su u toj zdravstvenoj ustanovi u posljednjih pet godina imali 46 pacijenata iz balkanskih zemalja, od kojih troje iz Crne Gore.

Kod njih se proces transplantacije za međunarodne pacijente izvodi samo sa živih donora, i to od rođaka do četvrtog stepena srodnosti, a izuzetno od prijatelja, što provjerava turski etički komitet.

Postoji i izuzetak.

“Slučaj koji mi je najviše ostao u pamćenju je par iz Crne Gore – Ilija Bulajić i Konstantina Maraš. Njihova je priča mnogo drugačija nego što smo do sada sretali. Ovo je priča o altruističkoj donaciji. Ilija je pokušavao da prikupi novac putem društvenih mreža i medija, kako bi mogao da pokrije troškove transplantacije bubrega a Konstantina, koja je članica humanitarne organizacije, je saznala za to i odlučila da donira svoj bubreg kao volonter. Etički kodeks je izvršio evaluaciju, a mi smo uspješno izvršili transplantaciju. Ova je priča vrlo impresivna i trebalo bi da posluži kao primjer svima nama”, kazao je Berber za “Vijesti”.

On priča da su najčešći donori majka, brat ili sestra, da prosječna starost donora varira između 33 i 74 godine, dok je dob primalaca od 16 do 59 godina.

“Bilo bi poželjno da pacijent odmah ode na transplantaciju bubrega, bez ikakve početne dijalize, jer se stopa preživljavanja povećava, bubrezi bolje rade i postoperativne komplikacije se smanjuju. Dugotrajna dijaliza će pogoršati vaskularnu strukturu i tijelo se umori. Međutim, bilo da je pacijent na dijalizi ili ne, transplantacija bubrega je najbolja mogućnost liječenja bolesti bubrega”.

Donor je već poslije 24 sata u mogućnosti da nastavi oporavak kod kuće, dok primalac, zbog postoperativnog praćenja, ostaje još sedam dana u bolnici.

Transplantacije u Kliničkom centru Crne Gore rade se od 2012. godine, a od tada je urađena 41 intervencija.

U Ministarstvu zdravlja se nadaju da će vrijeme čekanja na transplantaciju biti smanjeno nakon što je Crna Gora postala punopravna članica Eurotransplanta, međunarodne organizacije koja posreduje i koordinira razmjenu organa za presađivanje.

Ne ohrabruje, međutim, činjenica da građani i dalje rijetko daju pristanak za donaciju organa sa preminulog člana porodice.

Prva hemodijaliza u Crnoj Gori otvorena je 1979. a sedam godina kasnije formirano je i Nefrološko odjeljenje.

Prva transplantacija bubrega sa živog donora u Kliničkom centru obavljena je 25. septembra 2012. dok je eksplantacija organa sa moždano mrtve osobe urađena godinu kasnije - 8. decembra. Danas u Crnoj Gori postoji 12 centara za hemodijalizu.

( Svetlana Mandić )