Žena koja je poklonila budućnost gradu

„Potražite ženu"!, dođe mi da promrmljam često kada naletim na grupe turista koje svaki dan posjećuju moj grad. Kao u svakoj tajni koja se poštuje, da bi se prodrlo u tajnu Firence treba naći ženu. Ne radi se o bilo kojoj ljubavnici, protagonisti mutnih strastvenih priča. Svi znaju ko je napisao istoriju Firence. Malo njih zna za onu koja je spasila budućnost grada.

1737. je godina. Dugi period vladavine porodice Mediči je stigao do kraja. Neko će reći nažalost, a drugi bi odgovorili: na sreću. Sigurno je da su Mediči značajno doprinijeli razvitku Firence. U istoj porodici su živjeli intelektualci i prostaci, državnici i prevaranti, pape i ženskaroši, sveci i gangsteri (ovi drugih je bilo više). Ponekad su pape i ženskaroši živjeli ne samo u istoj porodici već i u istoj osobi, kao što pokazuje na primjer, slučaj pape Klementa VII, pape koji je 1527. godine morao da pretrpi mnogo od plaćenika u Rimu. Vijest da je Alesandro njegov biološki sin bila je više od glasine. Među nama, dječak je bio druge boje, rođen iz veze sa sluškinjom mulatkinjom koja je radila u kući Mediči. Čekajući crnog papu, crni sin pape je bizarnost koja je mogla da se desi samo u Firenci.

Ali, nije vrijeme da se udaljavamo od teme. Bitno je da se Đan Gastoneom zatvara duga istorija koja je počela sa Kozimom Medičijem tri vijeka ranije. Teško je zamisliti različitije osobe: posljednji Mediči nema stas, snagu, autoritet svog pretka. Posljednji od trojice braće, o kome otac nije brinuo i koji ga uključuje u dinastičke planove tek kada je otkrio da prvorođeni Ferdinando neće imati nasljednike, potpuno je nezainteresovan za dešavanja u palati. U svakom slučaju, poslije smrti brata, oca i strica bio je praktično natjeran da upravlja gradom. Jasno je da se u to nije previše upuštao. Njegov stil života se nimalo nije promijenio: nastavio je da ruča u pet i da večera u dva poslije ponoći. Svo svoje vrijeme provodi skupljajući antikvitete, proučavajući botaniku, pijući i uživajući sa mladićima.

Kako su iskupljene generacije

1737. godine velika istorija Medičija završava, prisustvujemo posljednjim danima vladavine Đan Gastonea, koji je otišao sa prijestola bez mnogo žaljenja. Ali, ima još vremena za iznenadno finale, za bučni završetak. Sestra, Ana Marija Luiza de Mediči, koja će postati prijestolonasljednica zahvaljujući svom braku, pronaći će hrabrost i snagu, odlučnost i viziju da iskupi cijelu generaciju.

Tokom četrnaest godina bratovljeve vladavine evropske sile su pokušavale da prijateljski odluče kome će biti dodijeljen tron u Toskani. Veliko Vojvodstvo nije bilo previše bitno u geopolitičkoj ravnoteži tog vremena. Vlast prelazi u ruke Lorena a da se velike evropske porodice nisu posvađale. Sve zajedno je dobro prošlo. Loreni će se pokazati kao umjereni i kompetentni. Ali, ova žena, Ana Marija Luiza de Mediči – je ta koja će Firentincima pokloniti budućnost. Testamentom je naime, ostavila veliku umjetničku kolekciju Medičija toskanskoj državi, pod uslovom (kao što se može pročitati u Porodičnom sporazumu) „da Loreni ne mogu da je iznesu (ili sklone izvan prijestonice i Velikog Vojvodstva [...] galerije, slike, statue, biblioteke, nakit i druge dragocjenosti [...] koja su nasljedstvo Preuzvišenog Velikog Vojvode, da bi ostale kao ukras države, na korišćenje javnosti i da bi privlačili pažnju stranaca".

Ova žena, Ana Marija Luiza de Mediči – je ta koja će Firentincima pokloniti budućnost. Testamentom je naime, ostavila veliku umjetničku kolekciju Medičija toskanskoj državi, pod uslovom (kao što se može pročitati u Porodičnom sporazumu) „da Loreni ne mogu da je iznesu (ili sklone izvan prijestonice i Velikog Vojvodstva, da bi ostale kao ukras države, na korišćenje javnosti i da bi privlačili pažnju stranaca"

Poklonila je neprocjenjivo umjetničko i kulturno blago svoje porodice gradu, postavljajući veliku obavezu. Ali, i svi uslovi darivanja su dostojni posebnog poštovanja. Ukrasiti državu, dakle održati njen dekor. Privlačiti pažnju stranaca, što ukazuje na veoma lucidnu viziju turističkog potencijala grada. A potom i glavni argument javnog korišćenja. Malo zamisli je toliko aktuelno i kompleksno kao ova.

Događaj sa Anom Marijom Luisom de Mediči nas uči da će se o firentinskim ženama učiti i da će biti veoma poštovane, počevši naravno od Katarine i Marije, koje će kasnije postati kraljice Francuske. Da se razumijemo, nisu jedine. Dugačak je njihov spisak koji počinje sa Matildom di Kanosa i stiže do Orijane Falači čiju ideologiju, naročito u njenim posljednjim bitkama mnogi nisu dijelili, ali kojoj se ne može osporiti da je bila jedna od najhrabrijih figura svjetskog novinarstva XX vijeka.

A. D. Gabijani: Portret Ane Marije Luize de Mediči

Ona je bila sposobna da definiše čador kao „beskorisnu krpu" skidajući ga pred ajatolahom Homeinijem koji baš i nije bio umjereni pacifista. Dakle, potražite ženu, dragi prijatelji koji lutate Firencom tragovima njene ljepote. I dok to radite, razmislite o ulozi žene u italijanskom društvu.

Nedostatak žena u vrhu italijanske vladajuće klase je jedno od gorućih pitanja naše zemlje. Ukloniti razloge koji udaljavaju žene iz politike, društva i naravno od profesionalne realiazacije je apsolutni prioritet. Ja sam to probao u svom malom segmentu. I poslije ko zna koje po redu rasprave da je greška imati kvotu u odborima, odlučio sam da napravim jednu provokaciju. Danas su žene u Firenci u većini (pet žena i tri muškarca) i dodijelio sam jednom muškarcu ženu delegata odboru za rodnu ravnopravnost. Ali, nije dovoljna provokacija, potrebna je revolucija. Da li će se i desiti?

David i gradonačelnik

Ali, vratimo se Ani Mariji Luizi de Mediči i njenom Porodičnom sporazumu. Da bi se shvatila važnost ovog izbora, treba razmotriti mnogo gledišta. Postoji samo neprijatnost zbog izbora. Htio bih da vas odvedem, na primjer, do Akademije, gdje se čuvaju između ostalog, mnoga Mikelanđelova djela. I naravno, najpoznatije, David.

Čim se uđe, David se pojavljuje u svoj svojoj ljepoti. Potresa i svodi na tišinu. Ali, izmamljuje osmjeh pomisao da je politika pokušala da napravi štetu čak i sad. Tačnije, to je pokušao nekadašnji gradonačelnik – koji se zvao zastavnik i odazivao se na ime Pjetro Soderini – pobunio se protiv mladog umjetnika. „Gosparu Mikelanđelo, ovaj nos nije dobar, previše je velik". Na stranu činjenica kako je moguće da nekome padne na pamet da na ovakvom djelu pokuša da uljepša bilo šta, pa i nos.

Kopija Davida nalazi se na otvorenom

Jasno je da politika ne bi nikada trebalo da se miješa u umjetnost. I Mikenđelo je to objasnio na svoj način. Ne protivi se, ne moli: „Ovo je umjetničko djelo i ja ga neću pipnuti nikada, ali zaista nikada, jer ja sam umjetnik i ja sam odlučio". Ne žali se. Pravi je Firentinac. Penje se na skelu, stiže do visine nosa i pravi se da mijenja oblik nosa bacajući lukavo malo prašine koju je pokupio sa zemlje. Očigledno je da nos i ne dodiruje, ostaje kakav je i bio. Ali, zastavnik guta cijelu priču, osramotivši se više od parlamentaraca koji ne znaju da odgovore na pitanja novinara postavIjena van parlementa. Možete li zamisliti Soderinija kako grli Mikelanđela kada siđe sa skele: „Vidiš, poslušao si me. I to je sada potpuno drugačije". Kako da ne, potpuno drugačije!

Ovaj događaj sa poglavaron Soderinijem vas može nasmijati. Ali, vjerujete mi, rastužuje način na koji je politika danas povezana sa kulturom. Mikelanđelo je znao da se nosi i da drži na oku nerealne zahtjeve. Ali, mi još uvijek živimo između dvije krajnje suprotnosti. Na jednoj strani postoji primjer Soderinija, političara, „frustriranog umjetnika" koji bi htio da učestvuje u svemu, u nastajanju djela, u radu umjetnika, izradi kataloga, očigledno i u štampanju, ukratko u svemu. On je taj koji nastoji da prevaziđe odnos kordinacije i naručivanja i umišlja da je stručnjak i jedinstven, neophodan, a u stvarnosti je često samo arogantni stručnjak za sve. Ali, skoro da mi je simpatičniji od drugod primjera, ravnodušnog. Dopustiće sebi svakakve gluposti, kulturu smatra opunomoćenjem baksuzluka, misli da je ona za amatere.

Kultura bi trebalo da bude odbrana izazova identiteta. Ali i ekonomska opklada koja je sposobna da stvori radna mjesta, da poveća broj korisnika, da izbjegne smjenu sveštenica i sveštenika kao načelnika. Načelnik je jedna od najružnijih riječi birokratskog rječnika. Jedna od onih riječi koje zvuče kao sive. Mrvi entizijazam i maštu već od trećeg sloga. Načelnik čega? Načelnik, zamjenik načelnika; obično se radi o u suštini jako pristojnim, pripremljenim osobama koje su kvalifikovane za neki poseban aspekt problema, ali koje politika natjera i prisili da rade i druge stvari. Danas načelnici imaju posljednju riječ u urbanističkim i infrastrukturnim poslovima, imaju veliku moć koja je opravdana samo nepostojanjem kulturne politika vladajuće klase. Po mom mišljenju, političar bi trebalo da bude nešto između ravnodušnog i soderinijevog tipa.

Snobizam se zaustavlja pred zidinama ovog grada

Kultura bi trebalo da bude odbrana izazova identiteta. Ali i ekonomska opklada koja je sposobna da stvori radna mjesta, da poveća broj korisnika, da izbjegne smjenu sveštenica i sveštenika kao načelnika

Ostavljam po strani moje razloge za polemiku. Kada uđem u Ufici moram da zaboravim da sam gradonačelnik, jer kao gradonačelnik vidim sve ono što ne valja (a toga ima i na tome mora više da se radi). Postajem građanin. I utapam se u dubinu djela koja se tamo nalaze: „Rođenje proljeća" i Botičelijeva „Venera", Leonardove „Blagovijesti" i „Poklonjenje kraljeva", Karavađovi „Meduza" i „Bahus", Đotova i Čimabueova „Maesta". Priznajem da nisam stručnjak, ali slika koju svaki put idem da vidim i kojoj se uvijek radujem kao starom prijatelju koga dugo nisam vidio je Rafaelova „Bogorodica sa štiglićem". Dopada mi se iz hiljadu razloga, a najviše zbog preslatke djetinje nožice koja se posebno nježno stiska uz majku.

Poređane jedna pored druge, djeluju kao telefonski imenik, žute strane nekog savršenog umjetnika, a svaka je okružena aurom punom poštovanja. Morali bi učiniti još jedan napor i odvojiti umjetnike od zlatne niše u mašti koje smo stvorili preko njihovih remek-djela, koje smo zavoljeli. Vježbom uma ih možemo zamisliti žive, natopljene prašinom, bojama i znojem, u njihovoj svakodnevnici, razapete između genija i dosade.

Čak i most Vekjo, koji se s pravom danas smatra simbolom elegancije, nije bio ništa drugo do mjesto zamišljeno za zadržavanje neprijatnih mirisa daleko od kuća. Bio je povjeren mesarima, sve je dobro funkcionisalo jer su životinjski ostaci mogli da se bace u Arno, a da ne prave previše problema. Ovu sliku, koja sigurno nije najodrživija, dopunjava gusta mreža arhitektonske zloupotrebe koju su mesari napravili iza svojih sopstvenih radnji. Čudo nad čudima, ono što je bilo bučna deponija pod vedrim nebom, postalo je jedno od najživopisnijih mjesta na svijetu. Svaka stvar se može promijenti, ako se promijeni perspektiva gledanja. I ako u sve to investiramo težinu političke volje.

Tržnica mesa je poslije izgradnje Vazarijanovog prolaza premještena a na njenom mjestu su se smjestile zlatare koje se i danas tu nalaze. Svaki put kada se zaustavim kod ovog prolaza koji se polazeći od Palate Vekjo uvlači u Ufici i prelazeći Arno poslije nekoliko kilometara izbija u Palatu Piti, ostajem začuđen kada se sjetim da je napravljen za svega šest mjeseci 1565. godine. U tim trenucima me hvata ono što se prosto govoreći zove neprijatnost, dovoljna da napustim ovu pjesničku atmosferu.

Dostojevski u Firenci

Vratimo se prilazu koji je konstruisao Vazari i koji je trebalo da služi Kozimu da nesmetano izađe iz Palate Vekjo, sjedišta političke moći. Ovaj prilaz je je vodio i do crkve Santa Kroče gdje su Mediči sa jednog malog balkona mogli da prate misu, a da ih niko ne vidi. I na kraju, stiže do Palate Piti, izuzetno luksuzne medičijevske palate. Paradoks za paradoksom. Luka Piti ju je sanjao kao izraz svoje sopstvene snage protiv Medičija. Ali, poslije finansijskih teškoća koje je imala porodica, 1550. godine završava u rukama Kozima II Velikog, koji je u njoj napravio svoje novo prebivalište.

Palata Piti je dom pravih i iskonskih čuda: Galerija Palatina, Galerija moderne umjetnosti, Muzej srebra, vrijede mnogo više od cijene ulaznice. A pored se nalaze i vrtovi Boboli, koji me uvijek ispune jakom nostalgijom za vremenima kada su svi ulazili u vrtove besplatno – ne samo Fiirentinci i češto se išlo u vrtove umjesto u školu. Bježati iz škole, furnuti, preskočiti školu, toliko je načina u italijanskom da se kaže ista stvar. U Firenci je dosta reći: ide se u Boboli. To je vrt nevjerovatne ljepote, gdje se zahvaljujući Bernardu Buontelentiju čini da i pećine hoće da te zagrle. Palata je nekoliko godine bila i simbol mode: od prvih revija organizovanih u Bijeloj Sali do početka pedesetih godina, svjetski uspjeh je imao Made in Italy. Manifestacije koje se i danas održavaju u Firenci čine je destinacijom koja se prepoznaje ne samo kao prijestonica umjetnosti i istorijskog nasljeđa, već i kao centar stila. Moda u Firenci ima dugačku istoriju: pomislite da je 1263. godine, kada se rodio Dante, imala devedeset hiljada stanovnika, od kojih je trideset hiljada bilo upisano u esnaf vune. Katarina de Mediči, vladarka Francuske od 1547. do 1559. uvela je na pariski dvor firentinsku eleganciju i nošenje donjeg veša. Danas se koristi naziv intimno rublje, ali bi trebalo da ih zovemo tačnije gaćice.

Ali, osjećaj svega pređenog ti se urezuje u pamćenje dok stižeš do Palate Piti; jedna tabla na broju 22 privlači pažnju. To je dokaz da je Fjodor Dostojevski u ovoj kući napisao „Idiota", jedno od svojih remek-djela. Dopada mi se da mislim da je baš gledajući palatu koja je trebalo da pripada Luki Pitiju, na trgu na kojem kao i danas nema vozila (zahvaljujući skorašnjoj pješačkoj zoni), Dostojevski napisao odlomak u kome mladi Ipolit traži objašnjenje od princa Miškina za jednu njegovu, gotovo skandaloznu izjavu: „Gospodo, uzviknuo je glasno, knez smatra da će ljepota spasiti svijet... Kakva ljepota će spasiti svijet"? Knez ne odgovara. Osmjehujem se dok zamišljam da je možda Dostojevski baš na ovom mjestu, zamislio ovu svoju teoriju i da ga je Firenca na neki način inspirisala na ovu rečenicu o spasonosnoj ulozi ljepote.

Pitanje novca ali i identiteta

U Danteovoj sjenci je bilo mnogo sukoba u proteklim vjekovima, a o jednom mogu da govorim iz prve ruke. Desilo se sljedeće. 1871. godine Firenca je prepustila ulogu glavnog grada Rimu. To je sa ekonomskog gledišta težak udarac i kriza se osjećala. Parlament odlučuje da nešto vrati gradu, zavedenom i napuštenom i odobrava zakon koji predviđa da država besplatno prepusti opštinskoj administraciji neka dobra, između ostalih Palatu Vekjo sa Arengarijom, jer te je godine Mikelanđelov David još uvijek tamo na trgu Sinjoria, tačno gdje se danas nalazi njegova kopija. Kako to da je tamo? David je simbol religiozne slobode: priča o dječaku koji ubija Golijata jedna je od najemotivnijih stranica Biblije. Kada je napravljeno, Mikelanđelovo djelo je zamišljeno da bi uljepšalo katedralu. Ali, grad određuje komisiju koja treba da odluči o mjestu njegovog postavljanja. Stoj! Današnji Italijan ima prirodne i razumljive predrasude o komisijama. Kada političari priznaju da treba da se formira komisija znači da su već odlučili da izbjegnu propise, ali nemaju hrabrosti da to i kažu. Nekada nije bilo tako. Komisije su se oformljavale da bi se odlučilo, a ne da bi se nešto odložilo. A među članovima komisije je bio - razmislite malo - i veliki Leonardo da Vinči, koji je bio odlučan u premještanju statue u Arengario Palate Vekjo.

Sada to djelo predstavlja građansku slobodu, slobodu Firence, slobodu koju po Makijaveliju Firentinci vole: „sjećanjem koje su im ostavili njihovi očevi" i zbog toga je brane „bez obzira na bilo kakvu prepreku i opasnost". Prelijepi David je od religioznog postao građanski simbol i kao takav je svojim sjajem skoro četiri vijeka osvjetljavao trg Sinjorija. Ali, na otvorenom, klimatski uslovi su prijetili da unište konzervaciju. 1873. godine odlučeno je da se premjesti u Akademiju, vuklo ga je devet pari volova, u povorci koja zaslužuje da uđe u istoriju. Dopada mi se da zamišljam firentinski narod koji se tiska na ulicama da bi pozdravio ovu čudnu osobu od mermera koja je već postala jedan od simbola grada. Kada David ulazi u Akademiju, postaje dio državnog muzeja koji pokušava da ga prisvoji, pošto je prethodno stavio u svoj džep pare od ulaznica.

Zakon iz 1871. je još na snazi, David pripada gradu Firenci, a ne kako je ministar smatrao, italijanskoj državi. Izgledali smo kao dva dječaka koja su se borila oko lopte. „Nije tvoja, moja je"! Samo što se nije radilo o nekakvoj bezveznoj lopti, već o možda najpoznatijoj statui na svijetu

I tu počinje polemika koju sam 2010. godine imao sa tadašnjim ministrom kulture Sandrom Bondijem. Zakon iz 1871. je još na snazi, David pripada gradu Firenci, a ne kako je ministar smatrao, italijanskoj državi. Izgledali smo kao dva dječaka koja su se borila oko lopte. „Nije tvoja, moja je"! Samo što se nije radilo o nekakvoj bezveznoj lopti, već o možda najpoznatijoj statui na svijetu. Za nas je to bilo pitanje novca, ali naravno i identiteta. Poslije niza agresivnih svađa pred medijima iz čitavog svijeta, postigli smo sporazum da Firenca, između ostalog, dobija fiksan procenat od zarade. Možda na kraju i nisam bio previše kulturan, ali i tako se upravlja jednim gradom. Ali, to nije jedina svađa koju sam imao sa ministrom kulture. Jedan od prvih poteza moje administracije je bilo stvaranje jedne karte za sve muzeje.

Dvije godine sam vodio usamljenu bitku: to može da se uradi, objašnjavali su mi tehničari, ali David, Palata Piti i Ufici, kojima upravlja država, moraju biti van tog sistema. Pa zašto onda i da pravimo jednistvenu kartu? To je kao da kažemo, možete da uđete u restoran, ali ne možete da jedete. Poslije iscrpljujuće borbe, postigli smo sljedeći sporazum: danas se za pedeset eura ulazi u više od pedeset gradskih muzeja, na raspolaganju vam je neograničen gradski prevoz i besplatno surfovanje Internetom. Na srcu nam leži radoznalost turista.

U svakom slučaju, prva sredstva koja stižu od vlade u skladu sa dogovorom oko Davida, usmjeravaju se Uficiju, ili bolje rečeno, velikom Uficiju, koji predstavlja majku svih gradskih birokratskih bitaka. Država uvijek ima problema da u odvajanju sredstava za Ufici (nemojte to pričati okolo, molim vas, sramota je da država koja ima Ufici ne nalazi pare da završi radove) ili da ukloni kranove koji decenijama predstavaju prijetnju za zgradu i uskraćuju divan pogled na nebo. Opština je odlučila da nešto uradi.

Zahvaljući ovoj inicijativi, 2016. godine će biti gotove nove sale koje koje će dopustiti drugačiji način uživanja od muzeja. Ja sam od onih koji vjeruju da se može uživati u ljepoti samo ako je živa i ako je dostupna mojim očima tako da izazove radoznalost. Samo tada ću i povjerovati da postoji ljepota. Ona ljepota za koju je Pjer Paolo Pazolini rekao: „Da prolazi pustinjama naših ulica, rušeći granice i puneći naše oči beskrajnom željom". Ako je mrtva, nije ljepota, u najboljem slučaju može biti istorija umjetnosti. Ali, ne izaziva emocije.

(Autor je gradonačelnik Firence i novi lider Demokratske partije; prevela Jelena Brković)

( Mateo Renci )