Crnogorski veteran idol Indonezije
Radovićev profil na Tviteru i na Fejsbuku ima preko 100 hiljada pratilaca, majice sa njegovim likom rekordno su se prodavale u Indoneziji, izdata je i knjiga o njemu
Mnogi fudbaleri završe karijeru do 35. godine. Za Miljana Radovića, nekadašnjeg fudbalera Sutjeske, Mogrena, Grblja, Lovćena i Petrovca ona tada kao da je tek počela - u onom pravom smislu.
Jedan poziv prijatelja iz Malezija da otputuje u Indoneziju na 10-dnevnu probu, 2011. godine, kada se vjerovalo da je na samom zalasku, zarotirao je njegovu karijeru i život za 180 stepeni.
Dvije i po godine kasnije, Radovićev profil na Tviteru i na Fejsbuku ima preko 100 hiljada pratilaca, majice sa njegovim likom rekordno su se prodavale u Indoneziji, izdata je i knjiga o fudbalu i motivaciji na njegovom primjeru kao inspiracija mlađim fudbalerima. Ovih dana otvara se i internacionalna fudbalska škola koja će koristiti njegov lik, kako bi bila popularnija!
Gotovo nestvarna fudbalska priča stiže sa „kraja svijeta“ – iz 10 hiljada kilometara daleke Indonezije, najveće muslimanske zemlje na svijetu, gdje je jedan crnogorski fudbaler na zalasku karijere postao idol milionima i milionima navijača.
"Kada se bavite profesionalnim fudbalom, uvijek sanjate da igrate pred punim tribinama, da doživite pravu satisfakciju za sve treninge i sva odricanja. Meni se to dogodilo nakon 35. godine, nevjerovatno je šta sam sve doživio u Indoneziji", priča Radović za „Vijesti“.
U sezoni 2011/12. sada već 38-godišnji Nikšićanin potpisao je ugovor sa Persibom iz Bandunga, iz zapadne Jave, najvećim klubom iz Indonezije.
Na početku, dočekala ga je „sitnica“ – svaki meč njegovog tima gledalo je 50 hiljada navijača.
"Tamo je fudbal život, nevjerovatno je kakvi su to fanatici. Fudbaleri, a posebno stranci su izuzetno popularni, prave zvijezde. Persib, za koji sam igrao, ima čak pet miliona registrovanih navijača, što dovoljno govori.
Indonežani „kopiraju“ Engleze, na svakom meču posjeta i navijanje su ravni sa mečevima Premijer lige, kaže Radović.
"Engleski klubovi su vrlo popularni u Indoneziji, posebno Liverpul, Arsenal i Mančester junajted. Na njih se ne ugledaju samo navijači, već i klubovi iz Indonezije. Utakmice se organizuju kao u Ligi šampiona, svaki izlazak na teren prati karakteristična muzika.
Od „običnog“ stranca, Radović se veoma brzo transformisao u idola milionskih navijačkih masa kluba iz Bandunga, drugog po veličini grada u Indoneziji, nakon Džakarte.
"Za sezonu i po postigao sam 17 golova i imao 24 asistencije. Jednostavno, igrao sam ubjedljivo najbolji fudbal u karijeri".
To mu se dogodilo u 35. godini, što objašnjava način koji treba da bude primjer mnogima:
"Cijeli život bio sam veliki profesionalac, do posljednjeg dana nisam gubio ni želju ni volju za treninzima, čak sam i više volio da treniram što sam bio stariji. Možda djeluje pomalo čudno, ali fudbalski sam se bolje osjećao sa 35, nego sa 27 ili 28 godina".
Za sezonu i po u Persibu, Radović je odigrao dovoljno dobro da ga proglase za najboljeg stranca u istoriji kluba. Za navijače Persiba, on je najbolji Evropljanin koji je ikad igrao u Indoneziji.
Posebno, kako kaže, pamti dva meča.
"Kada igraju Persib iz Bandunga i Persidža iz Džakarte, to je najveći derbi, rivalstvo je slično kao između Podgorice i Nikšića, naravno sa neuporedivo većim brojem navijača. Prije te utakmice Persib pet godina nije slavio u derbiju. Pobijedili smo mojim golom što je toliko odjeknulo da je štampana specijalna majica sa sastavima timova iz tog meča, kao i mojim likom kao igrača koji je riješio utakmicu. Prodata je u nevjerovatnim razmjerama – priča Radović, koji je tokom boravka u Persibu postao i prvi stranac koji je postigao het-trik u tom klubu.
Utakmice Superlige Indonezije igraju se u specifičnim terminima.
"Svakog dana na programu su po dva meča koja počinju u 15.30 i 18.30. Tako se jedno kolo oduži cijelu sedmicu, ali zato uz pomoć medija svaku utakmicu gleda oko 20 miliona ljudi", kaže Radović.
Indonezija je ogromna zemlja, sa 250 miliona stanovnika, a u pravcu istok-zapad proteže se na dužini od skoro pet hiljada kilometara.
"Dešavalo se da na utakmicu letimo šest seti, ali je zbog ušteda napravljen sistem da se dvije utakmice igraju kod kuće, pa dvije u gostima".
Život u Indoneziji je posebna priča....
"Nevjerovatno raznolika zemlja. Nigdje na jednom mjestu nećete vidjeti tako siromašne i tako bogate ljude. Indonezija je zemlja sa milion milionera, tako kažu. Temperatura se u Bandungu tokom cijele godine kreće oko 27 stepeni, ali zbog velike vlažnosti vazduha nije baš lako igrati utakmice", ističe Radović.
„Jedan korak ispred“
„Jedan korak ispred“, naziv je knjige koju je o Miljanu Radoviću napisala njegova supruga Jelena, inače profesorica maternjeg jezika.
"Knjiga je o tome kako sam došao u Indoneziju, kako sam boravio, kako sam sve to doživio. Priča je suštinski o tome kako jedan igrač treba da se motiviše za fudbal. Ciljna grupa su djeca, ali i svi koji se bave fudbalom u Indoneziji. Knjigu je izdala najprestižnija izdavačka kuća u Indoneziji, čak je i smatraju za veoma inspirativnu", kaže Radović, koji je u Indoneziji boravio sa cijelom porodicom.
"Djeca su išla u internacionalnu školu. Ja sam naučio njihov jezik, koji nije pretežak, makar je sličan našem po onome da se sve izgovara isto kako se piše.
Želim da budem trener
Nakon Persiba, Miljan Radović je kratko igrao za Pelitu Bandung Raju, tim čiji su dres svojevremeno nosili Rože Mila, Mario Kempes...
"Zvali su me u finišu sezone kada su pokušali da izbore opstanak. Posljednji meč odigrao sam 22. septembra, kada je završena sezona. Sada imam još neke ponude iz Indonezije, ali ako ne budu prave, najvjerovatnije ću završiti karijeru, možda je i vrijeme, sada već imam 38 godina. Želim da se posvetim trenerskom poslu. Kada sam bio u Persibu imao sam ponudu da budem trener, ali nisam imao licencu, zato ću sada da se posvetim trenerskoj školi".
Bandung je zbog mene pratio Crnu Goru
Utakmice crnogorske fudbalske reprezentacije bile su doživljaj za navijače Persiba iz Bandunga – zbog Miljana Radovića.
"U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo sve utakmice Crne Gore gledali su navijači Persiba, jer su reprezentaciju poistovjetili sa mnom. Navijali su kao za svoj tim i na to sam posebno ponosan.
( Danilo Mitrović )