Prozor u Titograd

Nakon što se Crna Gora osamostalila, u svakom gradu rodio se lokal-patriotizam, koji je u osnovi autodestruktivan jer je izgrađen na pogrešnim temeljima. Mnogi pokušavaju da istaknu važnost svog grada agresivnim odbijanjem bilo kakve vrijednosti i važnosti ostalih gradova. Ista praksa je i sa malim, a i sa većim gradovima, da ne kažem velikim, jer kod nas velikog grada još uvijek nema. Cetinjani na utakmici ističu transparent „Kraj Cetinja selo malo Titograd se vazda zvalo“, Podgorica je okićena grafitima „Podgorica Podgoričanima“, a na fejsbuku postoji stranica „Pljevlja su bila grad kad je Podgorica bila livada“.

Podgorica živi tu skoro nesrećnu sudbinu pa svakim danom postaje sve veća, i polako postaje kao Split, koji „što ga više mrze, on je sve veći“.

Lokal-patriotizam u rodnom gradu je obično kafanski i ispoljava se javno i agresivno, dok u državnim institucijama iznošenja takvih stavova naizgled nema, ali dok god se može čuti za postojanje „mojkovačkog“ i „nikšićkog“ klana u pojedinim državnim sektorima, to ukazuje na neku vrstu tihog kompleksaško-profitabilnog udruženja koje je u osnovi plemensko, a nikako gradsko.

Postoji samo jedan način da se izliječi lokal-patriotizam, a to je da se negativna energija usmjerena ka ostalim gradovima i ljudima, iskoristi za kreativni rad, za stvaranje. Dakle, najteže je učiniti nešto za svoj grad i odužiti mu se.

Od svega što jedan grad posjeduje, najteže je opisati i ovjekovječiti duh. Naravno da duh grada kreiraju njegovi građani zajedno sa zgradama, ulicama i prirodom, ali vraški je teško uhvatiti duh grada i dati ga na uvid. Mnogi su pokušali to da postignu izložbama starih fotografija i objavljivanjem gradskih anegdota, ali to nije dovoljno i obično se sve završi prepričavanjem tih anegdota u kafanama. Grad postoji kad ga neko oživi kroz film ili roman, kad je dovoljno širok da zaslužuje veliku priču. Naravno da za roman i film inspiracija može biti i jedna ulica, ali crpiti priču iz gradskog duha je neprocjenljivo i teško.

Par dana prije rođendana Podgorice, u KIC-u je prikazan dokumentarni film To ludo srce Momira Matovića. Tim filmom je Matović progovorio u ime mnogih, i jasno je definisao rađanje Titograda i transformaciju u Podgoricu. Previše ljudi smatra priču o Titogradu prenaglašenom i neosnovanom, negiraju je jer nisu bili ili nisu mogli biti dio tog filma. Nema previše ostataka i dokaza o osnovanosti te priče, zato su i filmovi Momira Matovića dragocjeni. Staropodgoričani i Titograđani su kivni na one koji su učinili da nestane njihov grad, stoga ih je teško otključati, a oni ipak imaju što da kažu.

U Matovićevom filmu nije bilo nikakvog lokal-patriotizma ni ostrašćenosti, već je čitav film jedna velika gradska priča o generaciji koja je ime Titograd učinila posebnim, a današnja Podgorica još uvijek „živi“ od tih priča.

Film je priča o prvim titogradskim rokerima. Akteri filma su pioniri tadašnje rok-scene, i to su prije svega zdravi ljudi. Njihov duh je vedar, i svaki od njih je uspio sa lakoćom da nasmije punu salu KIC-a prisjećanjem i skromnom i duhovitom pričom o ponovnom rađanju jednog grada koji je zaista nikao iz ruševina i pepela.

Matović je izvanredna kazivanja aktera filma ispratio rijetkim snimcima stare Podgorice, i tako vidno oraspoložio i istovremeno zabrinuo i ganuo narod.

Dok akteri filma pričaju o skromnim i srećnim vremenima, vrlo često se kao centri svih gradskih zbivanja pominju Kino Kultura i Hotel Crna Gora. Stara gradska faca sa platna priča da je njegov bend prvu svoju pjesmu „skinuo“ tako što su išli deset puta da gledaju isti film u Kino Kultura, i tako naučili da sviraju kantri pjesmu „Sidni, Sidni“. Vjerujem da su se svi prisutni u sali osjetili kao da je Podgorica još jedanput bombardovana. Ovoga puta je likvidiranjem stubova kulture i duha grada nad Podgoricom izvršen kulturocid, a razlog je ili obijest i apsolutna neobrazovanost novih graditelja ili zavist i ljubomora usled dugogodišnjeg neuklapanja. Ne bih se začudio da je Kino Kultura srušen zato jer je u mladosti neki od moćnika u mraku dobio umjesto poljupca šamar. Njima je to dovoljan razlog, a dovoljno su jaki.

Matovićev film je put kojim treba ići u očuvanju grada, odnosno onoga što je od njega ostalo. Nekad su to samo sjećanja, a njih je još teže ugrabiti i ovjekovječiti. Duh grada se štiti bilježenjem i traganjem, hvatanjem autentičnosti pa makar to bio akcenat i anegdota. Ovim filmom ovjekovječeno je jedno dragocjeno vrijeme iz istorije Podgorice koja je uvijek bila otvoren grad za svakoga, baš za svakoga.

Ovakav film je savršen rođendanski poklon gradu.

( Đuro Radosavović )