Šta će kome drolja Karenjina?

Naši đaci totalni su tudumi, ponavljači i propaliteti, puše u WC-u, u magarećoj klupi nezainteresovano žvaću žvaku i za sve predmete imaju jednu malu bilježnicu na kvadratiće, koju uzdužno saviju i naguraju u stražnji džep traperica, a tu, u čitavoj bilježnici, nema ništa osim nekoliko nedovršenih skica za zidnu sliku „Bad Blue Boys Zapruđe“.

Porazni rezultati međunarodnih testova, koji su naše srednjoškolce stavili iza vršnjaka iz Češke, Slovačke, Slovenije, Poljske, Mađarske i Srbije, jasno nam otkrivaju kakvi su to frajeri. Prosječan hrvatski srednjoškolac, nazovimo ga Tomislav, dođe kuštrav i krmeljav na četvrti čas i samo zavrti glavom i neveselo se zacereka kad mu razredni upiše prva tri neopravdana. U drugom osnovne nije mu dobro ispao jedan domaći rad i otada se više ne trudi oko toga, upravo kao ni oko bilo koje druge školske obaveze. Profesor matematike, recimo, redovno mu daje jedinice jer nema šestar, a on se svaki put suzdržava da reče: „Koji šestar, jesi ti normalan? Vidiš li ti, čovječe, gdje mi živimo? Ljudi nemaju što jesti. Penzioneri kopaju po kontejnerima, a ti mene za šestar pitaš!“

Prosječan 17-godišnjak, neispavan zbog Play Stationa, drijema na klupi i tek se povremeno trgne i pogleda glupaču iz hrvatskog koja priča o nekakvoj ženi Bovari, koja se vucarala s ljubavnicima. Mogao sam i misliti, uzdahnu, mutno se sjećajući da su i u prošlom polugodištu za lektiru imali priču o Ruskinji što je isto ostavila muža radi mlađeg tipa

Istini za volju, mama je Tomislavu dala dvadeset kuna za šestar, ali ih je on ostavio u kladionici, a Didje Drogba je promašio čisti zicer protiv Liverpoola. Dogodi se, doduše rijetko, da i Tomo u nečemu pogriješi. Sam je kriv, priznaće samokritično. Trebao je znati da će ga crnjo zajebati.

Prosječan hrvatski sedamnaestogodišnji Tomislav, neispavan zbog PlayStationa na kojemu je do zore igrao, drijema na klupi na kraju učionice srednje obrtničke i tek se povremeno trgne i sneno pogleda glupaču iz hrvatskog koja priča o nekakvoj ženi, Bovari, po imenu bi mogla biti Francuskinja, koja se vucarala s ljubavnicima. Eh, mogao sam i misliti, uzdahne on gorko, mutno se sjećajući da su i u prošlom polugodištu za lektiru imali priču o jednoj Ruskinji, ne može joj se sad sjetiti imena, ti Rusi se svi jednako zovu, što je isto ostavila muža radi mlađeg tipa.

Mucavo do tačke

Međunarodnim testovima utvrđeno je da naši srednjoškolci slabo čitaju i često ne razumiju pročitano. Svaka im je prostoproširena rečenica kao planina, kao Velebit i Kilimandžaro zajedno. Mucavo nekako i dođu to tačke, slovkajući mučno prevale i sedmu riječ, ali im za to treba toliko vremena da više i ne pamte onu prvu. Ali, pravo je pitanje ovdje, ako mene pitate, što omladini dajemo za čitanje? Što je uopšte vrijedno razumijevanja u kalu i razvratu nehrišćanskih pripovijesti o Emi Bovari, Ani Karenjinoj i sličnim cigankama i droljama koje očito ne shvataju tradicionalnu definiciju braka?

Zašto bih ja to čitao, s razlogom se pita naš Tomislav iz zadnje klupe. On hrvatski sasvim dobro zna i bez nastave hrvatskog jezika i književnosti. Svi živi ga znaju. Premda nisu čestito pročitali možda ni cijelih pedeset stranica na materinjem jeziku, zemljaci koji Glembaja poznaju samo po vinjaku, a za šegrta Hlapića bi se u hiljadu kuna okladili da je miš, u kafićima vode žustre prepirke kako se nešto ispravno hrvatski reče. Već ako zna da se naški ne kaže kisela nego mineralna voda, čovjek je u Hrvatskoj stručnjak, kvalifikovan za svaki jezikoslovni pravorijek.

PISA: Učenici u Crnoj Gori bolji samo od onih u Albaniji >>>

Ovo je jedan od težih zadataka sa PISA testa, probajte ga riješiti >>>

Zašto bismo onda osuđivali našega nevoljnog propalicu Tomislava? Momak ništa ne čita i u pravu je. Neka ne čita, neće se od toga hljeba najesti. Jednako je tako nejasna i kritika kako srednjoškolci ne znaju istoriju. Nemaju pojma o starim civilizacijama u dolinama Eufrata i Tigrisa, ni o Hanibalovom pohodu preko Alpa, ni kako je parna lokomotiva izazvala industrijsku revoluciju, a savezničko napredovanje u Drugom svjetskom ratu zaustavljeno na Ardenima, ali su uspješno savladali najvažniju lekciju koja se u tome području ljudskog znanja mogla savladati, da je „za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav.

Lijepo im je Džo Šimunić na Maksimiru, nakon utakmice s Islandom, rekao.

Ljudi, jebi ga, učite istoriju.

Majmunsranje, a ne život

Zbog svega ovoga, da zaključim, ispite po kojima su naši srednjoškolci ispali neobrazovaniji od svih valja uzeti s velikom rezervom, ako ne i sasvim odbaciti kao nevjerodostojne. „Gledajte vi svoju djecu, a našu ostavite na miru“, rekao bih ja ponosno judeomasonskoj prosvjetnoj inspekciji iz inostranstva. Ne dirajte nam Tomislava. Neka on samo drijema i črčka „Bad Blue Boys Zapruđe“. Niko ga ne smije gnjaviti za šestar i domaći rad. Ne zovite mu jadnu mater da opravda četiri miliona neopravdanih.

Za život kakav će naša djeca živjeti ona imaju sasvim dovoljno škole. Za ovu nacionalističku i katoličku zadrtost, za povike „za dom spremni“ i majmunsko hukanje tamnoputim fudbalerima, za svu strašnu i materijalnu i duhovnu bijedu što nas okružuje, klinci su nam, čini mi se, možda i nešto prekvalifikovani.

Kad je matematika u pitanju, sve prolazi

Pa i matematika, ono što se uči u školama većini je potpuna budalaština. Naravno da je naš Tomo iz srednje obrtničke imao slab rezultat kad su stranci došli s nekakvim internacionalnim testovima u kojima nema ni mrvice razumijevanja za naše lokalne osobitosti matematičke nauke. Prije nego što su se sastavljala ispitna pitanja, valjalo se pripremiti, pogledati određene spise u Državnom tužilaštvu.

Uzmemo li, na primjer, samo gradnju autoceste, računice koje su radili diplomirani inženjeri, saradnici nekadašnjeg ministra Božidara Kalmete, naći ćemo da djeca nisu griješila, šest puta četiri je sedamdeset dva, a osamdeset tri minus sedam jednako četiristo dvadeset pet. Kad je matematika u pitanju, u Hrvatskoj naprosto sve prolazi.

( Ante Tomić/Jutarnji.hr )