Krivi toranj

Ovo je sasvim obična priča. Toliko je obična da je najčešće ne shvatamo ozbiljno. Neće nas iz ekonomskih problema izvući investitori, već učitelji i profesori, obrazovanje i kultura, rekao je Nikola Koćalo prilikom dodjele priznanja Iskra na Cetinju. Upravo zbog jednostavne istine koju te riječi otkrivaju, posljednje PISA testiranje crnogorskih petnaestogodišnjaka nije dosadno statističko prebrojavanje. Čim se malo zađe među podatke, otkrivaju se pravi problemi, ali i pravi putevi kojim se iz njih može izaći. Istina, ne odmah, ali izlaz ipak postoji.

Sistem obrazovanja umnogome naliči Krivom tornju u Pizi. Oba su se opasno nakrivila krajem prošlog i početkom ovog milenijuma i za oba je bila potrebna brza i djelotovrna akcija. Krivi toranj je spasen kad su mu iznova napravili temelje, vadeći ispod njega velike količine zemlje i ispravljajući ga pomoću osamsto tona teških tegova. Obrazovni sistemi svih zemalja ubrzano se prilagođavaju vremenu i u hodu se ispravljaju. I za Crnu Goru je PISA testiranje znak da treba početi sa punjenjem temelja i teškim tegovima za uspravljanje.

Treće testiranje crnogorskih petnaestogodišnjaka je pokazalo da su najbolje rezultate imali učenici koji su išli u vrtić više od godinu dana. Isto pravilo važi i na ukupnom OECD nivou, čiji je prosjek za nas još uvijek daleki cilj. Dakle, devet godina nakon predškolskih igara i pjesmica, pokazali su se i precizno izmjerili rezultati. Međutim, obuhvat naše djece vrtićima je odveć mali. U nekim sredinama vrtića nema dovoljno i pretrpani su, a i prečesto se vjeruje da su baka i djed najbolje rješenje. Ako njih nema, onda televizija i video igrice, dok oči ne pobijele. Tu stvarnost odražavaju i naši udžbenici za najmlađe, u kojima baka brižno savjetuje unuka: „Diśa, turi kapu da ne šmrkljaš“. Zadovoljni što smo ostvarili ovakvu jezičku samobitnost, propustili smo da uočimo da naši đaci više ne umiju da čitaju, i da se onaj krivi toranj sve više naginje.

No, kada su ti isti udžbenici za jezik u pitanju, treba znati da su njihova metodička rješenja, osmišljena znatno prije naše jezičke reforme, ipak doprinijela da se posljednji rezultati PISA-e poprave u oblasti čitalačke pismenosti. A čitalačka pismenost je osnov i ostale dvije vještine, jer učenik mora znati da pročita i da razumije zadatke iz matematike i nauka.

Izgleda da nam je sada potrebna studija slučaja: zašto i kako smo u čitanju napredovali trideset bodova, a u matematici i naukama znatno manje? Slaba opremljenost škola i tržište rada će nam lako dati i taj odgovor. Naime, svi oni koji su završili matematiku ili nauke, daleko lakše nalaze bolje plaćene poslove u privredi, osobito ako su i informatički pismeni. Teško je očekivati toliko mazohista u prosvjeti: da ozbiljno uče i studiraju, da postanu vrsni stručnjaci i da onda dođu da rade izuzetno zahtjevan posao za manje od pola potrošačke korpe.

Na najveću žalost ove zemlje, na pedagoške fakultete kod nas odavno ne idu najbolji đaci, već oni koji bježe od proizvodnih zanimanja, vrlo često i sasvim osrednji ili loši učenici iz stručnih škola i gimnazija. Devetogodišnji efekti našeg „krivog tornja“ tada raskošno dolaze do izražaja. Ako neko nije vješt da koristi znanja u novim okolnostima i da ih valjano prenese drugima, ako ga tome niko nikad nije naučio, teško je očekivati da se „temelj ispuni zemljom“. Mnogo je lakše držati udžbenik pred sobom i tražiti da mali osnovci napamet sriču definiciju tolerancije i Sigurne ženske kuće (ovdje je u pitanju naš originalni prilog izgradnji tolerantnijeg društva). Praksa često posvjedoči da su najrigorozniji nastavnici oni koji sami tokom školovanja nisu bili izuzetni. Podaci koje bi nam mogle pružiti baze podataka, počev od MEIS portala, svašta bi otkrile, samo ako bismo bili spremni da ih pročitamo.

Ipak, ova zemlja izdvaja značajna sredstva za obrazovanje, bez obzira na male plate zaposlenih. Međutim, kod nas nema ekonomičnog trošenja, za šta je najbolji dokaz i ona nedavna intervencija na crnogorskom jeziku: „prevođenje“ i izrada novih i gorih udžbenika. Ekonomično trošenje je kad skandinavske zemlje imaju zajedničke udžbenike iz nauka i matematike, jer su one svuda iste. Ekonomično je kad se malim osnovcima da slikovnica sa pričom, a tiče se, na primjer, tolerancije ili saobraćaja, pa oni imaju zadatak da je za sedmicu dana pročitaju i o njoj razgovaraju svojim riječima i bez definicija. Zato su učitelji i učiteljice, nakon roditelja, najvažnije osobe u životu budućeg čovjeka.

Krivljenje „krivog tornja“, svakako, dovršava univerzitet. Nakon što dobije „proizvode“ dotadašnjeg sistema, navikle na memorisanje i prepisivanje, a sam okrenut zlehudoj trci za školarinama, naš univerzitet glatko izbjegava da napravi bilo kakvu obrazovnu strategiju. Kao posljednja karika u obrazovnom lancu, propušta da „zatvori obruč“ i sve ono što je reformom dobro postavljeno, naprosto se gubi. Pa nek' košta šta košta.

U međuvremenu, pametne zemlje razvijaju koncept dualnog srednjeg obrazovanja i dualnog studiranja, što znači i studije i posao. Pametne zemlje i dalje vjeruju u onu bajku o caru koji je sinu prepustio vlast tek kad je ispekao jedan zanat.

Sada znamo šta nam valja činiti sa temeljima. A kad je tako sa znanjima koja djeca stiču u vrtićima, lako je zamisliti šta bi bilo sa ekonomijom jedne zemlje, kada bi i naše osnovno, pa potom srednje i visoko obrazovanje, moglo da daje slične devetogodišnje plodove. Vrijeme je i za toranj.

( Božena Jelušić )