Rajko Grlić: Istinitost glumačkog lica drži film u životu
“Važno je za svakog ko snima filmove da povremeno komunicira sa ljudima koji gledaju filmove", kaže hrvatski reditelj i scenarista
U Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju ovogodišnji program “Dani Stvaralaca”, završen je gostovanjem hrvatskog filmskog scenariste i reditelja Rajka Grlića i projekcijom njegova dva filma “U raljama života” i “Neka ostane među nama”.
“Mislim da je važno za svakog ko snima filmove da povremeno komunicira sa ljudima koji gledaju filmove ili imaju namjeru da odgledaju. Mi smo nekada puno više putovali, sa tim našim filmovima, u međuvremenu smo prestali sa tim. Tako da mi je drago što će, recimo ovdje da vrte film koji je star trideset godina”, kazao je Grlić govoreći o projektu Zetskog doma. Osvrćući se na stanje u kinematografiji u zemljama bivše Jugoslavije, Grlić se slaže sa ocjenom da je Hrvatska u tom dijelu donekle ispred svih ostalih. Kada je riječ o crnogorskoj kinematografiji, ovaj režiser kaže da na žalost nije imao prilike da gleda nešto što je rađeno posljednjih godina.
“Ona se suštinski nije promijenila ratom, ona se samo raspala na sedam kinematografija. Ona je i prije tako funkcionisala, a sada je to samo i formalno. Nije realno nikada ni postojala jugoslovenska kinematografija, postojale su te republičke, a ja sam uvijek govorio da postoje prije svega individualne kinematografije. Danas je Hrvatska vjerovatno organizaciono i finasijski otišla najdalje”, kazao je Grlić. Grlić inače pripada čuvenoj generaciji “praških đaka”.
“Praški đaci nijesu nikada bili pokret, u smislu da su imali manifest, da su nastupali ili zastupali jednu ideju pravljenja filmova. Mi smo igrom slučaja studirali u istom gradu, u istoj školi, tada vjerovatno najvećoj evropskoj akademiji, možda i svjetskoj. Imali smo sreću da smo proveli pet godina zajedno i da smo postali prijatelji”
“Praški đaci nijesu nikada bili pokret, u smislu da su imali manifest, da su nastupali ili zastupali jednu ideju pravljenja filmova. Mi smo igrom slučaja studirali u istom gradu, u istoj školi, tada vjerovatno najvećoj evropskoj akademiji, možda i svjetskoj. Imali smo sreću da smo proveli pet godina zajedno i da smo postali prijatelji. I ta prijateljstva su manje više opstala i nakon svih naših festivala i natjecanja, na kojima smo se 'borili' sa našim filmovima. Mnoga od tih prijateljstva su preživjela i ovaj rat. Prema tome svako od nas je otišao u svoju sudbinu, koja je manje-više nekako bila zapisana”, ističe Grlić. On se sjeća da je 1996. Karlovac pravio retrospketivu “praške škole” i da na onim naljepnicima na kojima su bila napisana njihova imena i ime zemlje iz koje dolaze, “njih pet je došlo iz pet različitih država, a nijedan od njih nije bila bivša jugoslovenska.
“To je bilo dosta tužno, kad smo se međusobno pogledali. Danas svi oni žive negdje drugo. Lordan Zafranović živi u Češkoj, ja živim na pola puta između Amerike i Hrvatske, Karanović i Marković su u Beogradu”, priča Grlić. Iako, kako kaže, režiseri najmanje vole da govore o tome “kako stare njihovi filmovi”, zadovoljan je kada vidi da je “neki klinac” postavio na youtube neki od njegovih filmova.
“Pronađete tako neki svoj film, pa vidite da je u roku od tri mjeseca imao preko 900 hiljada posjetilaca, to znači da postoji još neka glad i da ti filmovi mogu preživjeti još neko vrijeme. To je vrlo čudno sa filmovima, jer u njima se sve vidi na licu glumaca. Da li ti filmovi prežive ima dosta veze sa glumcima, manje sa pričiom i režijom. Jednostavno je to pitanje da li nakon dvadeset i kusur godina vjerujete tim licima, jer ako vjerujte, oni će vam prodati svaku priču, a ako mu ne vjerujete neće vam prodati ni onu najbolju. Prema tome istinitost glumačkog lica je ono što drži film u životu”, kaže Grlić. Autor je mišljenja da u depresivnim vremenima treba raditi komedije, ikako kaže, ova današnjica je još uvijek “depresivno inspirativna”.
“Ja sam film 'U raljama života', možda svoju jedinu pravu komediju, radio 1984. godine, kada je Jugoslavija pala u svoju prvu veliku depresiju. Kada nije bilo benzina, kafe, praška, vozilo se na parne dane. Svi smo mi bili u zemlji koja je tokom nekog našeg života rasla, i mislili smo da taj rast prati naše starenje. Odjednom je neko povukao kočnicu i svi smo izletjeli kroz prozor i shvatili da je jedna zemlja u velikoj panici. Tada sam počeo raditi svoju komediju, jer sam mislio da je komedija jedna kanta vode koja kada se izlije na nekog, taj neko se malo trgne. Ne vjerujem da u tragičnim vremenima suza pomaže. Mislim da treba igrati s kontrom”, kaže Grlić. Zanimljiv detalj za ovog reditelja je da nikada ne gleda svoje filmove.
“Bojim se da racioniziram svoje filmove i svoj odnos prema njima. Bojim se da ću tako prestati da se igram. A još uvijek imam dječiju potrebu za igranjem”, kaže Grlić.
Sredina koja pruža enormnu količinu brige
Rajko Grlić spada u one režisere, koji moraju “da brinu”, da bi mogli nešto raditi, da bi imali inspiraciju. Na pitanje “da li ga ovih dana nešto brine, Grlić odgovara potvrdno”.
“Da, brine me Hrvatska kao sredina, koja je imala sve šanse, a onda je uspjela da to ustavno poništi. To je sredina koja pruža enormnu količnu brige, ako želite biti brižan”, zaključuje Grlić. Rajko Grlić je snimio jedanaest cjelovečernjih filmova.
Ovi filmovi prikazani su na svih pet kontinenata, učestvovali su na najprestižnijim međunarodnim filmskim festivalima, a dobili su i brojne nagrade. Grlić je osmislio i CD-ROM “Kako da snimite film, interaktivna škola” koji je izabran za najbolji multimedijalni rad na svijetu 1998. godine. Trenutno radi kao profesor na Univerzitetu u Ohaju, i kako kaže “umjetnički direktor Motovun filmskog festivala u sretnoj mirovini”.
Galerija
( Danijela Lasica )