Zatvorska razmišljanja o Mendeli

Kažu da se zatočen čovjek osjeća bespomoćno i ranjivo. Međutim, životna istina političkog zatvorenika, čak i onog koji štrajkuje glađu, potpuno je drugačija. Kao zatvorenica, prisiljena sam da se fokusiram na ono što je za mene od suštinskog značaja, na svoja politička ubjeđenja i na svoju zemlju. Tako da gotovo mogu da osjetim prisustvo hrabrih žena i ljudi, mladih i starih, koji su se okupili u Kijevu i drugim ukrajinskim gradovima da brane svoje snove o demokratskoj i evropskoj budućnosti. U zatvoru vam nade i snovi postaju realnost.

Sigurna sam da bi Nelson Mendela shvatio to što osjećam i složio se sa mnom. Južnoafrički režim aparthejda ga je možda držao u zatvoru gotovo tri decenije, ali su na velikim protestima u Sovetu i na drugim demonstracijama za slobodu i jednakost hrabri mladi Južnoafrikanci bezuslovno slijedili njegov primjer i osjećali njegovo prisustvo.

Većina ljudi širom svijeta sada s pravom slavi plemenito dostojanstvo kojim je Mendela izvukao Južnu Afriku iz političkog divljaštva. Čak i ovdje, iza zatvorskih rešetaka i pod 24-časovnim nadzorom (onakvim kakvo je Mendela dugo preživljavao), mogu da prizovem toplinu njegovog širokog osmjeha, vesele oči i one šarene havajske košulje koje je nosio sa toliko elegancije.

I mogu da se divim njegovoj stamenoj – da, ponekad i lukavoj - posvećenosti pomirenju, koja je spasla njegovu zemlju rasnog rata za koji su oni koji su odbijali okončanje vladavine bijele manjine smatrali da je neizbježan. Kako su samo griješili i koliko je čudesan bilo Mendelin uspjeh kada je postigao da se i koji su mu bili najogorčeniji neprijatelji osjećaju kao kod kuće u postaparthejdskoj Južnoj Africi.

Ali na ovom mjestu, nije državnik Mendela taj koji dotiče moju dušu i raspaljuje moju maštu. „Moj“ Mendela je zatvorenik, Mendela sa ostrva Roben, koji je izdržao 27 godina iza rešetaka (od toga 18 na stijeni u Južnom Atlantiku), a ipak ostao netaknutog duha, ispunjen vizijom tolerantne Južne Afrike, zemlje oslobođene čak i za one koji su stvorili aparthejd i imali koristi od njega.

Nikakav pogrom nije uslijedio nakon završetka vladavine bijelaca. Nije bilo lova na vještice, niti sprovođenja pravde po kratkom postupku. Sve što je Mendela tražio bilo je da istina o prošlosti izađe na vidjelo. Kroz jedinstvenu Komisiju za istinu i pomirenje, Mendela je izgradio jedini održiv most između rasističkog nasljeđa zemlje i multirasne sadašnjosti i budućnosti - što je bila kombinacija političke genijalnosti i ljudske mudrosti koje posjeduju samo najveći lideri.

Mendela je uspio da povede Južnu Afriku ka slobodi jer je mogao da sagleda budućnost jasnije od onih koji su godine aparthejda proveli izvan zatvora. Zapravo, on je imao rijetku jasnoću moralne vizije koju zatvor – kao možda ni jedno drugo okruženje - može da odgaji.

Zatočeništvo je i Aleksandru Solženjicinu (ruski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost koji je proveo deceniju u zatvoru zato što je pronađena njegova privatna prepiska u kojoj je kritikovao sovjetsku vladu, prim. prev.) donijelo takvu jasnoću vizije. „Polako mi se otkrivalo da linija koja razdvaja dobro i zlo ne prolazi kroz države, između klasa, niti političkih partija - nego pravo kroz srce svakog čovjeka - i kroz sva ljudska srca“, napisao je u gulagu Arhipelag. „Ta linija se mijenja... A čak i u srcima prepunim zla, sačuvano je jedno malo uporište dobra. I čak i u najboljim od svih srca ostaje... jedan mali neiskorijenjeni kutak zla.“

Sposobnost kojom jasnije od drugih počinjete da uviđate najintimnija djela ljudske duše jedan je od rijetkih darova koje može da pruži zatvor. Prisiljeni da se suočite sa sopstvenom ranjivošću, izolacijom i gubicima (i naizgled porazom u onome za šta se zalažete), učite da pažljivije zavirite u ljudsko srce – kako svoje, tako i srca vaših tamničara.

Mendela predstavlja otjelotvorenje ovog rijetkog dara. Kako bi drugačije mogao lično da pozove jednog od svojih tamničara sa ostrva Roben da prisustvuje njegovoj inauguraciji kao prvog demokratski izabranog predsjednika Južne Afrike?

Naravno, iza Mendelinog plemenitog duha stajala je čelična volja. On je izdržao robiju zarad svog cilja. I izdržao je muku patnje koja je bila nametnuta njegovoj porodici. A ipak, nije poklekao niti se predao gnjevu koji bi obuzeo većinu ljudi.

Mendeline riječi o danu kada je izašao na slobodu pokazuju koliko je dobro ovo shvatio: „Dok sam prolazio kroz vrata prema kapiji koja je vodila ka mojoj slobodi, znao sam da ću, ako ne ostavim gorčinu i mržnju iza sebe, i dalje ostati u zatvoru“.

I baš kao što je Mendela u svojoj ćeliji znao da će aparthejd jednoga dana pasti, u svojoj samoći i ja znam da je konačna pobjeda Ukrajine kao evropskog demokratskog društva sigurna.

Prevod: D. VRANEŠ REDŽIĆ

Copyright: Project Syndicate, 2013.

( Julija Timošenko )