Intrigantna knjiga sjećanja Salmana Ruždija: Kako preživjeti fatvu

Ljubitelje književnosti obradovaće sjajna knjiga sjećanja „Džozef Anton: memoari“ britanskog pisca indijskog porijekla Salmana Ruždija. Ruždijevi memoari obuhvataju veliki dio piščevog života, djetinjstvo, mladost, formiranje pisca, ljubavi i porodični život.

Najobimniji dio knjige pokriva period jedne decenije, od 14. februara 1989, kada je na Dan zaljubljenih iranski vjerski vođa Homeini Ruždija osudio na smrt zbog romana “Satanski stihovi”, koji je okarakterisan kao djelo koje govori “protiv islama, Muhameda i Kurana”, pa do 1998. godine kada je ukinuta fatva. ž

Knjigu “Džozef Anton: memoari” (prevod Srđan Krstić), kao i Ruždijevu knjigu za djecu “Harun i more priča” (prevod Zvezdana Šelmić) nedavno je objavio Vulkan.

Prvi put čuo riječ fatva

Tog 14. februara 1989. Ruždi se spremao da ide na pomen u Grčku pravoslavnu crkvu Sv. Sofija u Londonu svom prijatelju Brusu Četvinu, sa kojim je nekoliko godina ranije obišao Australiju. Ali, dobio je telefonski poziv od novinara BBC-ja koji mu je saopštio da ga je Homeini osudio na smrt i tada je prvi put čuo riječ fatva. Tako počinje nevjerovatna i jedinstvena priča o tome kako je ovaj pisac bio prinuđen da se krije, da se neprestano seli, da živi uz stalnu pratnju naoružanih policajaca. Tražili su od njega da izabere pseudonim, a on se prisjetio pisaca koje voli, Konrada i Čehova, i izabrao kombinaciju njihovih imena. Pa je Salman Ruždi za svijet postao Džozef Anton.

Ubjedljiva, provokativna, dirljiva i prepuna humora, knjiga “Džozef Anton” priča je o izuzetnoj iskrenosti, poštenju i važnim stvarima u životu. To što se dogodilo Ruždiju, samo je prvi čin drame koja se i dalje odvija negdje u svijetu, svakoga dana.

Iako najveći dio knjige pripada fatvi i gužvi koja se stvorila oko “Satanskih stihova”, Ruždi je iznio brojne detalje iz svog života. Veoma opširno Ruždi opisuje svoje djetinjstvo i pretke. Njegov djeda po ocu bio je Hvadža Muhamed din Haliki Dehlavi, bogati starodelhijski industrijalac koji je svom sinu ostavio popriličan imetak. Salmanov otac, Anis, protraćio je to bogatstvo i promijenio porodično prezime u Ruždi, kao znak divljenja prema ibn Ruždu, na Zapadu poznatom kao Averoes, špansko-mavarskom filozofu iz 12. vijeka iz Kordobe, najznačajnijen aristotelovskom filozofu u arapskom svijetu. Salman je kao trinaestogodišnjak došao u London, živio u internatu, a na veliko protivljenje oca nastavio je studije istorije. Univerzitet je završio 1968, a prva knjiga “Grimus”, objavljena 1975. prošla je neopaženo. Kao pisac stasao je knjigom “Djeca ponoći” iz 1981. Do tada radio je u marketinškoj agenciji smišljajući slogane i na filmu, a prvi uspjeh “Djece ponoći” ohrabrio ga je da postane profesionalni pisac, spreman na siromaštvo.

Za roman “Djeca ponoći” 1981. godine Salman Ruždi je dobio prestižnu Buker nagradu. U užem izboru su bili izuzetni pisci: Doris Lesing, Mjurijel Spark, Ijan Makjuan, D.M.Tomas sa romanom “Bijeli hotel” koji su mnogi kritičari već proglasiji za remek djelo. Ali, Ruždi će saznati mnogo godina kasnije, da je njegov roman odnio pobjedu za samo jedan glas više od romana D.M.Tomasa. Napadi na prevodioce

Koliko je jaka riječ vjerskih vođa i koliko njihova riječ može da zapali neuke mase, možda najbolje svjedoči primjer da su se “Satanski stihovi” u Iranu prodavili kao piratsko izdanje, od septembra 1988. do februara 1989. godine kada je fatva stupila na snagu. U tom periodnu nije postojala nikakva negativna reakcija na roman, što svjedoči da je čitava buka oko njegove knjige kreirana odozgo i da nema veze sa običnim ljudima. Inače, Ruždijev raniji roman “Sramota” bio je objavljen u Iranu na farsiju bez piščevog znanja i kasnije je bio proglašen za najbolji prevod romana na farsi.

Koliko je jaka riječ vjerskih vođa i koliko njihova riječ može da zapali neuke mase, možda najbolje svjedoči primjer da su se “Satanski stihovi” u Iranu prodavili kao piratsko izdanje

Najveću cijenu fatve platili su prevodioci “Satanskih stihova”. Italijanski prevodilac Etore Kapriolo brutalno je izboden nožem od strane islamskog ekstremiste i uz mnogo sreće je preživio. Poslije toga odustao je od prevođenja Ruždijevog romana i nije htio nikakav kontakt sa piscem koji je na tome insistirao. Manje sreće od Kapriola je imao japanski prevodilac Hitoši Igaraši, stručnjak za Persiju i arapske zemlje i preobraćenik u islam. On je pronađen mrtav u liftu, a cio slučaj je zataškan. Norveški izdavač Vilijam Nigord bio je upucan iz tri hica, ali je zahvaljujući sportskoj građi preživio.

Francuski prevodilac nije želio da upotrijebi svoje pravo ime na “Satanskim stihovima” zbog velikog broja muslimana u Francuskoj, pa se potpisao kao A. Nasier, u čast velikog Fransoa Rablea, koji je svoju prvu knjigu “Pantagruel” objavio pod anagramom Alkofibras Nasier. Rablea su takođe osudile vjerske vlasti, Katolička crkva nije mogla da svari njegova satirična izobilja svih vrsta, ali njega je odbranio kralj Fransoa I, s obrazloženjem da njegov genij ne smije biti sputavan.

Prva Ruždijeva knjiga objavljena poslije “Satanskih stihova” bila je “Harun i more priča”. To je knjiga za djecu i pisac ju je posvetio svom sinu Zafaru. O nastanku “Haruna i mora priča” Ruždi detaljno piše u svojim memoarima. Za tu knjigu je teško našao izdavača, jer su se mnogi od njih plašili sadržaja i eventualnih alegorija koje su se krile u priči o bajkovitom svijetu u dalekoj izmišljenoj zemlji Alifbeji.

Nekim izdavačima se činilo da pisac piše o Kašmiru i indijskom potkontinentu i nijesu željeli da zbog knjige opet postanu meta islamskih fudamentalista. Ali, “Harun i more priča” je bila zaista knjiga za djecu koja se oslanja na bogatu istočnjačku tradiciju pripovijednja. To je priča o dalekoj zemlji Alifbeji i jednom tužnom gradu, najtužnijem na svijetu, u kome živi momčić Harun, jedino dijete pripovijedača Rašida Halife. Zbog nepresušnog izvora lijepih priča, Rašid je imao ne samo jedan nego dva nadimka.

Za svoje obožavaoce bio je Rašid, Okean Ideja, pun veselih priča, baš kao što je more puno mrgud-riba; a za zavidljivu konkurenciju bio je Šah Bla-Blah. A onda, jednog kobnog dana, sve će krenuti po zlu: Harunova majka je napustila dom, a njegovom ocu odjednom ponestaje priča. Riješen da svom ocu vrati pripovijedački dar, Harun na krilima ptice odlazi do Mora priča i započinje bajkovito putovanje neobičnim zemljama, čudesnim poput onih o kojima Rašid pripovijeda.

Godine izolacije

Salman Ruždi piše o godinama izolacije, o životu pod policijskom pratnjom i zaštitom. Godinama je živio u kući sa četiri policajca koji su o njemu brinuli 24 sata. Male predahe i vraćanja normalnom životu imao je na putovanjima kada je policijska pratnja bila slabija. (Jednom je sa sinom i suprugom išao autom kroz Australiju i umalo nije podletio pod kamion pun stajskog đubriva.

“Sedam godina uspijevao je da izbjegne profesionalne ubice, a sad umalo što nismo umrli ispod planine izmeta.”) Ruždi otvoreno govori i o svoja četiri braka. Sa Klarisom je bio 12 godina, do 1984. i sa njom ima sina Zafira. Drugi brak sa američkom spisateljicom Merijen završio se u prvim godinama fatve, a sa Elizabetom, urednicom u Blumsberiju, trinaest godina mlađom od njega otpočeo je vezu tokom fatve, živjeći u ilegali.

Sa Elizabetom je dobio sina Milana. Ruždijev četvrti brak bio je sa indijskom glumicom Padmom Lakšmi, dvadeset pet godina mlađom od njega (koja će ga na kraju ostaviti zbog multimilijardera).

Ljubiteljima književnosti najviše će se svidjeti Ruždijevi opisi i prijateljstva sa velikim piscima. Tu su Don Delilo, Pol Oster, Ginter Gras, Piter Keri, Nadin Gordimer, Mario Vargas Ljosa, Norman Mejler, Žoze Saramago, Ijan Makjuan, Kazuo Išiguro, Džulijan Barns, Ron Harvud, Džon Irving... Jedan od susreta u Njujorku je i sa Tomasom Pinčonom (“Onda je došao Pinčon, izgledajući tačno onako kako Tomas Pinčon i treba da izgleda. Bio je visok, nosio je crveno-bijelu košulju i farmerke imao je sijedu kosu poput Alberta Ajnštajna i prednje zube kao Duško Dugouško...”).

Knjiga “Džozef Anton: memoari” je napisana u trećem licu. Ovi memoari su sa srećnim krajem, a sam Ruždi je rekao da je pisanje za njega bilo “katarzično iskustvo i da bi tu priču, ipak, ponovo proživio samo na papiru”.

Galerija

( Vujica Ognjenović )