Kako idem kod zubara i ginekologa? Kako plaćam račune na šalterima?

Više od 200 prijava nepropisnog parkiranja koje su poslali građani objavljeno je na stranici Budiodgovoran.me od juna, i broj tih prijava prednjači u odnosu na sve ostale. Među prijavama, veliki je i broj onih na kojima vozači automobile parkiraju na mjestima označenim za parking osoba sa invaliditetom (OSI).

Kreiranje slične javne baze podataka jedna je od inicijativa koje su uslijedile nakon nedjelje tvitovanja Marine Vujačić, izvršne direktorice Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), koja je sa naloga @cgtvituje vodila diskusiju na temu jednakih šansi, u okviru projekta „Crna Gora na Tviteru – uključi se u promjene“.

Nepropisno parkiranje samo je jedna u nizu tema koje je Marina otvorila tokom svoje nedjelje tvitovanja i nedjelje u kojoj je obilježen i Dan osoba sa invaliditetom, 3. decembar. Osim nepropisnog parkiranja, rekla je Vujačić, građani parkiraju auta na spuštenom ivičnjaku ili na rampi kojom se kreću kolica.

Marina kaže da je još mnogo tema u vezi sa životom ove populacije o kojima ljudi neće da razgovaraju, a mnoge su teme čak i tabu.

Visina nije samo problem kada Marina odlazi kod zubara ili ginekologa. „Da li znate kako plaćam račune u banci, pošti, razgovaram sa bilo kojim šalterskim radnikom, kad je šalter na visini 1.40 do 1.60 metara? Da li znate kako korisnici kolica, osobe niskog rasta, ulaze u objekte sa senzornim vratima, čiji donji i srednji senzor ne radi“, samo su neka od pitanja koja je Marina postavila tviterašima u nedjelji tvitovanja o jednakim šansama

„Ovdje posebno mislim na porodične odnose i seksualnost osoba s invaliditetom. Ljudi kao da nemaju komentar i odgovor, jer o toj temi očigledno ne znaju ništa i kao da ne žele ni saznati“, kazala je ona.

Prošle sedmice je saopšten i podatak da žene sa invaliditetom jedino u Pljevljima mogu da odu na ginekološki pregled, budući da samo u tom gradu postoji prilagođen ginekološki sto. Vujačić kaže da je zdravlje OSI inače posebna priča, jer „većina doktora nije prihvatila da invaliditet nije bolest i da se ne može izliječiti, pa sve što se desi ili većinu toga povezuju sa invaliditetom, ne postupajući najadekvatnije i zanemarujući stvarno stanje”.

„Kod žena s invaliditetom je još specifičnije, njih je još uvijek sramota da pođu kod ginekologa i nemaju adekvatnu podršku”, kaže Marina.

Da li sve žene s invaliditetom, s obzirom na to da samo u Pljevljima postoji prilagođen ginekološki sto, onda iz drugih na pregled odlaze u taj grad?

„Vjerujem da teško idu u Pljevlja, jer bi, kako ne postoji javni saobraćaj pristupačan njima, taj odlazak bio mnogo skuplji nego da plate nekog u svom gradu da im pomogne da pođu na nepristupačna mjesta i obave pregled na stolovima koji nijesu prilagođeni. Moj svaki odlazak kod ginekologa, stomatologa ili bilo gdje gdje se pregled vrši pomoću stola, kreveta, je takav, jer je sve na neadekvatnoj visini”, kazala je Vujačić.

A visina nije samo problem kada Marina odlazi kod zubara ili ginekologa.

„Da li znate kako plaćam račune u banci, pošti, razgovaram sa bilo kojim šalterskim radnikom, kad je šalter na visini 1.40 do 1.60 metara? Da li znate kako korisnici kolica, osobe niskog rasta, ulaze u objekte sa senzornim vratima, čiji donji i srednji senzor ne radi“, samo su neka od pitanja koja je Marina postavila tviterašima u nedjelji tvitovanja o jednakim šansama.

Ulazak u gradski prevoz? Marina kaže da joj nije poznato da se neko ko koristi kolica prevozi na taj način.

„Prije nekoliko godina se desilo da člana UMHCG nisu htjeli da puste u autobus, jer je trebalo da mu kolica spakuju kao prtljag, ali su odbili”.

UMHCG osobe sa invaliditetom u Podgorici prevozi svojim kombijem, a često to rade i van glavnog grada, pa i Crne Gore.

„Prije nekoliko godina se desilo da člana UMHCG nisu htjeli da puste u autobus, jer je trebalo da mu kolica spakuju kao prtljag, ali su odbili”

„Još dvije organizacije, koliko je meni poznato, imaju kombi sa hidrauličnom platformom”, kazala je Marina.

Za nju je posebno inspirativna i neiscrpna tema pravo na život za osobe s invaliditetom, odnosno jasnije pravo da se djeca s invaliditetom rode.

Zakon o uslovima i postupku za prekid trudnoće propisuje mogućnost abortusa do 20. sedmice od dana začeća ako se „na osnovu medicinskih indikacija može očekivati da će se dijete roditi sa teškim tjelesnim ili duševnim nedostacima, te ako je „do začeća došlo u vezi sa izvršenjem krivičnog djela“. Međutim, navodi Vujačić, prema istom Zakonu omogućen je prekid trudnoće poslije 20, pa do 32. sedmice u slučaju da se može očekivati rođenje djeteta sa tjelesnim ili duševnim nedostacima, ali ne i ako je plod začet silovanjem.

„Dakle, omogućeno je ubijanje živog djeteta! Pisala sam o toj temi na Tviteru i izazvala diskusiju, međutim, posebno su žene bile podijeljenih mišljenja, jer one razmišljaju o sebi, ne o novom životu. Ljudi nisu spremni da prihvate da se rađaju djeca s invaliditetom, da je to prirodan proces i da ga ne treba izbjegavati kad se to može“, kazala je Marina.

U moru problema sa kojima se suočavaju osobe sa invaliditetom, teško je izdvojiti najveće. To, prema riječima izvršne direktorice UMHCG, zavisi od niza okolnosti, čak se problemi sa kojima se OSI suočavaju, razlikuju od dijela do dijela Crne Gore. Mnogo toga, objašnjava Vujačić, zavisi od mjesta življenja, nivoa obrazovanja, životnog standarda, pola i na kraju – vrste invaliditeta.

Iako država nudi olakšice firmama pri zapošljavaju OSI, u državnim institucijama, prema njenim riječima, radi svega sedam osoba s invaliditetom

„Invaliditet u suštini proizlazi iz susreta osobe sa barijerama, koje se ogledaju u stavovima, pravnim i socijalnim barijerama, barijerama u okruženju. Jasno je onda da problemi nastaju iz tih okolnosti, a ne iz samog invaliditeta, jer i među osobama s invaliditetom ima diskriminisanijih, kao što su osobe sa intelektualnim invaliditetom, autizmom, osobe oštećenog sluha...“, kaže Vujačić.

“Crna Gora na Tviteru – uključi se u promjene” je projekat Centra za demokratsku tranziciju (CDT) i Kancelarije programa Ujedinjenjih nacija za razvoj (UNDP) u Crnoj Gori, koji ima za cilj osnaživanje društvenog aktivizma putem te mreže. Kroz projekat Crna Gora na Tviteru – uključi se u promjene i putem zvaničnog naloga @cgtvituje tokom šest mjeseci, tviteraši i šira javnost će imati priliku da upoznaju Crnu Goru na način kako je vide afirmisani stručnjaci iz različitih oblasti. Svakih sedam dana sa zvaničnog naloga @cgtvituje tvituje drugi učesnik u projektu, koji će javnosti saopštavati svoje stavove iz oblasti koju poznaje.

Do 13. decembra će tvitovati Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta „Ozon“. Njegove objave mogu se pratiti na hashtagu #ekologijacg.

Pravnici da bi odbranili svoja prava

Među osobama sa invaliditetom u Crnoj Gori danas je najviše obrazovanih pravnika. Većinska odluka OSI da studiraju pravo možda je, kaže Vujačić, uzrokovana i povrijeđenim i ugroženim pravima, kao i željom da se popravi ovo društvo.

I zapošljavanje OSI zavisi od načina i vrste obrazovanja i od same osobe s invaliditetom - da li će aktivno da traži posao ili će da „čeka“ da je neko pronađe i zaposli, kaže Marina.

Iako država nudi olakšice firmama pri zapošljavaju OSI, u državnim institucijama, prema njenim riječima, radi svega sedam osoba s invaliditetom.

„Uglavnom su svi orijentisani na NVO i to organizacije osoba s invaliditetom jer su tamo dobili priliku, a nisu imali izbora“.

Kako do Skupštine

Najnepristupačnije mjesto za OSI, s obzirom na njihov sve veći angažman, u posljednje vrijeme je Skupština. Nedavno je Nataša Borović iz Udruženja paraplegičara Crne Gore kazala da bi ta zgrada trebalo da bude primjer ostalima kako se poštuju zakoni.

Marina Vujačić je postavila i pitanje broja pristupačnih toaleta, navodeći primjer zgrade Vlade u kojoj postoji jedan takav toalet, ali je on zaključan i pretvoren u ostavu.

„Kolega je nedavno krenuo u toalet, u zgradi Vlade, i jedva ga našao, a onda se suočio sa činjenicom da je toalet pretvoren u ostavu“, kaže Vujačić.

Ako i nisu pretvoreni u ostave, prilagođeni toaleti nisu adekvatno označeni, pa ni zaposleni u institucijama u kojima oni postoje, kaže Marina, ne znaju gdje se nalaze.

( Damira Kalač )