San koji je doveo do arheološkog blaga u Riječanima

Na početku, obavještavam cijenjene čitaoce da mi je poznato da su Riječani crnogorsko selo, kao što su mi poznate i sve pojedinosti herojske crnogorske borbe za slobodu tog dijela naše domovine - pridjev “hercegovačko” ovdje nema političko-ideološku, niti crkveno-jurisdikcijsku konotaciju, ponajmanje “velikosrpsku”.

Još jedna stvar. U prošlom nastavku arheolog Čedo Martinović, koji je učestvovao u istraživanjima u Riječanima, preimenovan je omaškom u Čeda Markovića, zbog čega se izvinjavam obojici. A sad natrag na priču o velikom otkriću u Riječanima. Otkriće epigrafskog blaga

Ime ovog sela pročulo se početkom prošlog vijeka, nakon što su u njemu 1903. godine „izronile“ dvije kamene ploče sa latinskim natpisima o Gaju i Agiru, Epikadovim sinovima, dokleatskim prvacima.

Priča o tome ima mitski oreol. U Riječanima se još pripovijeda kako se tada izvjesnom Božu Elezoviću iz sela udaljenog oko 15 kilometara javilo u snu da se ovdje krije blago. Legenda kaže da je potom stigao u Riječane i da je čak posudio alat od mještana i na koncu zbilja iskopao mnoštvo vrijednih predmeta, kao i dvije ploče sa imenima dokleatskih prvaka. „Bogami se priča da je on odavde ponio dosta novca“, kaže Milovan Spasojević na čijem je imanju u udolini Suntuliji otvoreno nekoliko sondi. Da u svemu postoji jezgro istine, svjedoče pomenute ploče koje su odavno naučno verifikovane. Božovo „zlato“ je vremenom prekrio veo legende, a nauci je ostalo istinsko epigrafsko blago.

O otkriću pomenutih ploča javnost je izvijestio Nikola Vulić („Dva rimska natpisa iz Crne Gore“, Vjesnik hrvatskog arheološkog društva, VIII, 1905). Važnost tog pronalaska objelodanjena je ubrzo. Konstantin Jireček je nakon nepune decenije pisao da je teritorija Dokleata obuhvatala najveći dio Crne Gore, „kako kod Podgorice, tako i kod Grahova, gdje su nedavno u ruševinama rimskog kastela ... nađeni latinski natpisi njihovih poglavica u stihovima“ („Istorija Srba“, 1911, str. 10).

Ostaci tri mauzolejske grobnice

Na žalost, od ova dva dragocjena svjedočanstva do našeg vremena preteklo je samo jedno – ono koje govori o Gaju, sinu Epikada, knezu „župe“ Dokleata, članu dokleatskog plemenskog vijeća. Ta ploča se danas čuva u Nikšićkom muzeju. Drugi natpis sa podacima o Agiru, knezu kastela Saltue (Salthua) postradao je 1938. kada su seljani od njega načinili kameno korito. Tom prilikom je od natpisa u više redova, preživjelo samo nekoliko slova. Ali, na sreću, njegov sadržaj je već bio prepisan i danas je poznat u cijelosti.

Šta su razotkrila dva natpisa? Kako je nagoviješteno, riječ je o najznačajnijoj kategoriji epigrafskih spomenika, prvorazrednoj, koja na najeksplicitniji način rasvjetljava mnoge istorijske nedoumice. Pronalazak ploče sa imenom kastela Saltue skoro da ima karakter bajkovitog raspleta u razumijevanju antičke saobraćajne i fortifikacione infrastrukture na tlu Crne Gore. Zahvaljujući tom artefaktu (i kasnijem otkriću miljokaza na obližnjoj livadi u dolini Suntuluji, podno kuće Spasojevića), utvrđeno je da je upravo posred Riječana prolazila rimska cesta koja je od Anderbe (na tlu Nikšića) vodila ka primorju.

Rimski put je sa uzvišenja na kome danas stoji škola, silazio u udolinu i potom se opet uspinjao uz brdsku stranu, nastavljajući podnožjem Budetine gradine. Bio je to dio rimske ceste koja je od Skadra (Skodre) vodila ka današnjoj Zetskoj ravnici, pa kroz današnje Bjelopavliće i Pješivce (Varis) ka Nikšićkom polju (Anderba), pa odatle prema Riječanima (Saltua) i dalje prema Risnu (Rizonu) i Cavtatu, i još dalje ka Neretvi.

Putnik koji bi na početku nove ere krenuo iz Skodre bi dakle redom nailazio na stanice Cina, Birziminijum, Alata, Salunto, Varis, Anderba, Saltua i dalje nastavljao ka jugu.

Drevni putevi

Ovaj rimski put je najvjerovatnije sagrađen na samom početku nove ere, po svoj prilici na trasi starijeg ilirskog puta. Moramo se malo zadržati na tom detalju, jer za nas ima veliku važnost. U arheologiji je već opšte mjesto da su Rimljani svoje ceste gradili preko ilirskih puteva. Novost u tome predstavlja podatak da su ilirski putevi napravljeni na prijeilirskim, praistorijskim, neolitskim putevima. Ovo su pokazala istraživanja u Albaniji prije četiri decenije. Ti prijerimski ostaci otkriveni su na trasi rimskog puta koji je od primorskih gradova Apolonije i Dirahiona (Drača) vodio ka unutrašnjosti dolinom rijeke Škumbine, ka Ohridskom jezeru i dalje ka Solunu.

“Taj su put kasnije popločali i uredili Rimljani i prozvali ga Via Egnatia. Ostaci tog puta iz rimskog doba bili su odavno poznati stručnjacima, ali su u posljednje vrijeme sustavna istraživanja otkrila i tragove ilirskog prapovijesnog puta” (Aleksandar Stipčević, Iliri, prvo izdanje 1974, str. 122).

Pogled sa Brda Riječanskog na dolinu Suntuliju

To znači da su i komunikacije na našim prostorima, koje obično vezujemo za Rimljane, najvjerovatnije postojale vjekovima prije njih. Što se odnosi i na put koji je od Nikšićkog polja vodio preko Riječana ka jugu. Na to ukazuju i praistorijske kamene gomile i otkrića iz ranog bronzanog doba na Budetinoj gradini poviše Riječana. Rimljani su zapravo staru putnu mrežu podigli na nivo imperijalnog standarda. Pretpostavlja se da je rimsku cestu izgradio čuveni graditelj P. Cornelius Dolabella, upravnik provincije Dalmacije između 16. i 20. godine (Pavle Mijović, „Utvrđenja i gradovi u Crnoj Gori“, Beograd-Ulcinj, 1975, 48).

Na miljokazima su se nalazili natpisi, iz kojih saznajemo da su ti kameni „informatori“ postavljeni između 47. i 251. godine. Na otprilike milju (oko 1480 m) od miljokaza u Riječanima, otkriveni su u Kobiljem Dolu djelovi još jednog miljokaza sa natpisom. Par miljokaza nađeno je i u okolini Tuzi kod Podgorice, od kojih je jedan prenesen u dvorište katedrale.

Na šta ukazuje termin „kastel“?

Ovo je bio samo dio odgonetke koju je donijelo otkriće latinskog natpisa sa imenom kastela Saltue. Podaci sa kamenih ploča ponudili su odgovore i na druga važna pitanja. Taj momenat visoko ističe Pavle Mijović:

„Osim što se iz ovog natpisa doznaje naziv kastela i ime njegovog upravljača, on je posebno značajan i stoga što otkriva status takvih kastela oko većih gradova. Saltua nije samo jedna od stanica na rimskom putu već je ona po svoj prilici i satelitski kastel res publicae Docleatium. Takve kastele rimski graditelji podizali su svuda oko gradova koji su bili centar provincije ili oblasti, a ovdje, kako vidimo i oko centra jednog većeg domorodačkog plemena. Draga i Milutin Garašanin ističu da je u Saltui osobito zanimljiv upotrijebljeni termin za naselje – kastel (Castellum). Izgleda da se ovim imenom prvenstveno obilježavaju naselja domorodačkog stanovništva u provinciji Dalmaciji...“ („Utvrđenja i gradovi u Crnoj Gori“, 48-49).

Djelovi nekadašnjeg mauzolejskog kompleksa

Dakle, sa otkrićem dva latinska natpisa o Gaju i Agiru, počela je da se mijenja i slika o rasprostranjenosti Dokleata, kao i o osobenostima njihovih naselja i političke organizacije.

Stepen autonomnosti domaćeg stanovništva?

Do tog momenta teritorija Dokleata vezivana je za širu okolinu antičke Duklje (kod Podgorice), valjda do neke neodređene tačke u dolini Zete u Bjelopavlićima. Do tada nijesu postojali bilo kakvi podaci koji bi ukazali da se njihovo plemensko područje protezalo čak 90 kilometara prema zapadu, sve do današnjih Riječana.

Još je bilo manje indicija o tome da su postojale političke specifičnosti vezane za njihovu plemensku običajnost.

S podatkom da je Gaj sin Epikada bio knez „župe“ Dokleata, odnosno pripadnik dokleatskog plemenskog vijeća, kroz tminu dugih vjekova počela je da se nazire autohtona plemenska institucija koja je predstavljala interese dokleatskih bratstava, a koja je na neki način bila uklopljena u novi rimski vojno-administrativni sistem, čuvajući ipak izvornu dokleatsku tradiciju. Reklo bi se da je od ranije postojalo nekakvo plemensko tijelo, koje bi čak mogli nazvati “opštedokleatskim zborom”, a koje je odigralo važnu ulogu u periodu uklapanja u novi rimski ambijent. U vezi toga postoji velika dilema jer Plinije svjedoči da su Dokleati bili pacifikovani tek 35. godine pr. n. ere, što znači da je od Gencijevog poraza 168. pr.n.e. do rimske penetracije u unutrašnjost prošlo skoro vijek i po.

Raskošni korintski kapitel

U tom smislu treba razumjeti opasku Pavla Mijovića „da iako kasteli nijesu neka specifičnost rimskog urbanizma u ovom našem, nekadašnjem ilirskom prostoru, ipak je karakteristična njihova učestanost i veći stepen autonomnosti vlasti domaćeg stanovništva u njima“. Na ovo se nadovezuje i naredna Mijovićeva misao da se „čini da s prstenom kastela oko Dokleje nov sadržaj dobija i prilično zagonetan epitet res publica Docleatium, koji se bez sumnje, odnosi na svu teritoriju plemena Dokleata“ („Utvrđenja i gradovi...“, 50).

Eto, kuda su nas odveli natpisi iz Riječana i zbog čega spadaju u kategoriju „bajkovitih“ epigrafskih svjedočanstava. Muzej na otvorenom – arheološki park? Riječani, u kojima se po okolnim uzvišenjima i zelenoj udolini Suntuliji prepliću materijalni tragovi iz različitih epoha, još uvijek kriju mnoge tajne - od praistorije do poznog srednjeg vijeka, u rasponu preko četiri hiljade godina. Sve se u tom selu nalazi na jednom mjestu, skladno uklopljeno u krajolik, podsjećajući „diskretno“ na doba u kome je nastalo. Jedinstvena slika.

Jedna od pronađenih fibula

Već sam pomenuo da se u Riječanima hronološki okviri ne okončavaju rimskim periodom. Kulturni slojevi se protežu duboko u praistoriju, kao i do poznog srednjeg vijeka. Na uzvišenju iznad riječanske udoline stoji praistorijska kamena gomila (tumul, mogila) preko koje je sagrađena seoska međa. Nedaleko od nje, na Riječanskom Brdu, oko škole leži raštrkano skoro trideset (srednjovjekovnih) stećaka. Ispod njih u udolini nalazi se drevni bunar, u kome su prilikom otkopavanja 2000. godine nađeni predmeti iz antičkog doba, uključujući i nedovršeni kip lava. Na suprotnoj strani iznad udoline, uzdiže se već pomenuta Budetina gradina, idealna osmatračnica sa koje se lako kontroliše šira okolina. Nekoliko stotina metara dalje, u donjem dijelu Riječana nalazi se Drenetina gradina, za koju se u prošlogodišnjim istraživanjima ispostavilo da nije utvrda, već najvjerovatnije kenotaf – praistorijska kamena gomila sa praznom grobnicom.

Ovolika koncentracija starina, selu daje karakter muzeja na otvorenom, zbog čega bi to mjesto jednom trebalo da postane arheološki park - o čemu Magdalena Radunović sa Lidijom Ljesar već razrađuje projekat.

Palimpsesti sa privlačnom snagom Sve ove okolnosti su Riječane odavno pretvorile u „magnet“ za izučavaoce i ljubitelje prošlosti. Jer, na ovakvim mjestima se prosto budi snažan osjećaj „gustine“ kulturnih slojeva – taman kao da nataloženi palimpsesti zrače iz dubine nekom privlačnom silom. Tu je vjerovatno i razlog za česte posjete posvećenika i entuzijasta, poput psihijatra Milivoja T. Baćovića koji je svoju veliku zainteresovanost za Riječane 2006. pretočio u brošuru „Riječani, k(astrum) Salthua – arheološki zapis“, u kojoj je, pored ostalog, objavio više važnih podataka i dobrih crteža raznih artefakata.

Natpis na miljokazu iz Riječana

(Kraj naredne nedjelje)

Galerija

( Slobodan Čukić )