Tivćanka dokazala da je vlasnica svoje kuće

Tivćanka Slavica Fažo uspjela je, nakon dužeg pravnog postupka pred nadležnim organima, da dokaže ono što svi znaju – da je njena kuća i imanje na obali mora na ulazu u tivatsku gradsku marinu Kalimanj njena privatna, a ne državna imovina.

Tivćanka je dobila spor uprkos tome što je Građansko odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore 7. oktobra odlučilo da „pravo korišćenja zemljišta koje predstavlja morsko dobro, pripada ranijim vlasnicima samo zaključenjem ugovora sa javnim preduzećem koje upravlja morskim dobrom“, kao i da „obale i morsko dobro predstavljaju dobro u opštoj upotrebi koje niko ne može imati u posjedu“.

Familija Fažo bila je već godinama izložena pravnom pritisku jer se država neosnovano upisala na imovinu koja je u vlasništvu te porodice još od 1912. godine i za što oni imaju kupoprodajni ugovor star više od stotinu godina, te niz drugih dokumenata iz Austrougarske, Kraljevine i socijalističke Jugoslavije. Sve su to dokazi da je atraktivna imovina „na pjenu od mora“ zapravo njihova privatna, a ne državna. Tivatsko odjeljenje Uprave za nekretnine Crne Gore je 31. oktobra ove godine, svojim rješenjem vratilo zemljište u svojinu porodice Fažo.

Familija Fažo bila je već godinama izložena pravnom pritisku jer se država neosnovano upisala na imovinu koja je u vlasništvu te porodice još od 1912. godine

U predmetu je prihvaćeno pravno tumačenje advokatske kancelarije Slava i Danijela Ijačića iz Kotora, koji su se, zastupajući interese familije Fažo, pozvali na temeljne pravne akte Crne Gore – Ustav i Zakon o svojinsko-pravnim odnosima iz 2009, a koji imaju primat nad Zakonom o morskom dobru iz 1992. na koji se u svom „pravnom stavu“ pozvao Vrhovni sud. Advokati Ijačići u ovom su postupku uspjeli dokazati ono što ovih dana tišti veliki broj građana primorja – da propisi o morskom dobru ne mogu biti osnova za prestanak, odnosno gubitak privatne svojine na zemljištu u zoni morskog dobra. Takav stav Vrhovnog suda od 7. oktobra, inače, mnogi građani primorja već su nazvali „hajdučijom i pljačkom“ njihove vjekovne privatne svojine.

Pravni zastupnici familije Fažo su tvrdili da „Zakon o morskom dobru i Zakon o državnoj imovini ne mogu ex lege biti osnov za upis države kao vlasnika i time brisati stečeno pravo porodice Fažo jer tim zakonima nije propisan način prelaska privatne u državnu svojinu, odnosno ne propisuje se prestanak i sticanje prava na nepokretnosti“.

Da bi mogla tvrditi da je kompletna morska obala u Crnoj Gori, uključujući i vjekovima stare kamene porodične kuće, državna, a ne privatna svojina, država Crna Gora mora sprovesti postupak eksproprijacije i ljudima platiti nadoknadu za tu imovinu, ako procijeni da je to javni interes.

Budući da država to do sada ni u jednom slučaju nije uradila, i imajući u vidu da bi je to koštalo enormno mnogo, za očekivati je da će vlasnici starih primorskih kuća i imanja uz more ipak moći da uživaju u svojoj imovini, naravno, uz ograničenja koja im nalažu prostorni planovi i drugi propisi.

„Zakon o morskom dobru ne može biti pravna osnova za gubitak privatne svojine i automatizam za upisivanje državne. Ustav i svojinski zakoni Crne Gore su jedini temelji na kojima se u ovoj problematici može postupati i po čemu se mora sprovoditi odgovarajuća procedura u kojoj neko može biti lišen privatne imovine, ako je to javni interes“, kaže za „Vijesti nedjeljom“ advokat Slavo Ijačić, podsjećajući na član 58 Ustava Crne Gore:

„Jemči se pravo svojine. Niko ne može biti lišen ili ograničen prava svojine, osim kada to zahtijeva javni interes, uz pravičnu nadoknadu. Prirodna bogatstva i dobra u opštoj upotrebi su u državnoj svojini.“

„Zakon o morskom dobru ne može biti pravna osnova za gubitak privatne svojine i automatizam za upisivanje državne"

Morsko dobro kao „dobro u opštoj upotrebi“ je formalno u državnoj svojini, međutim, Građansko odjeljenje Vrhovnog suda, ali i drugi sudski i izvršni organi u Crnoj Gori po pravilu prenebregavaju činjenicu da važeći Zakon o morskom dobru uopšte ne zadire u svojinska prava stečena prije njegovog donošenja, te u jednom od stavova člana 4 čak i jasno pominje da se „izuzetno na dijelu morske obale može uspostaviti i privatna svojina ako se to ne protivi prirodi morskog dobra, njegovoj namjeni i očuvanju njegovih vrijednosti…”

Zakonom o morskom dobru iz 1992. ne uređuju se svojinska prava, već se, kao što to jasno piše u članu 1, “uređuje upravljanje morskim dobrom, njegovo korišćenje, unapređenje i zaštita”.

Svojinska prava uređuje Zakon o svojinsko-pravnim odnosima koji u članu 10 kaže da “niko ne može biti lišen prava svojine, osim kada to zahtijeva javni interes utvrđen zakonom ili na osnovu zakona, uz nadoknadu koja ne može biti niža od pravične”, ističe advokat Ijačić.

On upućuje i na član 20 istog zakona gdje stoji da “dobra od opšteg interesa (među kojima je i morsko dobro)… mogu biti predmet privatne svojine i drugih stvarnih prava”.

Advokatska kancelarija Slava i Danijela Ijačića još prije dvije godine dostavila je pismenu inicijativu Ministarstvu pravde, višim sudovima i Upravi za nekretnine, ukazujući na potrebu stručnog savjetovanja na teme evidencije nekretnina na crnogorskom primorju, sa naglaskom na morsko dobro i upisivanje državne svojine.

Ijačići su kritički ukazali na zapostavljanje ove važne teme, koja očito u praksi i radu sudskih i upravnih organa izaziva konfuziju i dileme, a nakon kontroverznog “pravnog stava” Vrhovnog suda, dobija i neželjene političke konsekvence.

Osim odgovora iz Ministarstva pravde koje je formalno podržalo ovu inicijativu, druge pozvane institucije do sada na nju nisu reagovale, a zbog problema je počelo da kulminira i nezadovoljstvo građana sa primorja, koje ovih dana dostiže maksimum.

Pravno stvari nisu dobro posložene

Advokat Slavo Ijačić kaže da se “narod umorio od morskog dobra upravo zbog toga što se ono mimo pravnog temelja, nameće kao komunalni državni policajac za sve i svašta u tom širokom pojasu”. “Istina, postoji opšta averzija zbog pojedinačnih slučajeva svojatanja djelova plaže i slično, ali je to posljedica upravo toga što kompletna problematika morskog dobra nije pravno 'posložena' kako treba, pa otuda deformacije u praksi.

Nije sporna društvena potreba i nužnost da se najvrijedniji djelovi kopna kao što je morska obala, urede i drže u planskom i urbanističkom redu. Kod države su makaze i u vezi tih planskih potreba, ali svojinska prava su sveta prava u Evropi i svijetu, te se i ovdje moraju poštovati”, rezimira advokat Ijačić.

Obeštećenje vlasnicima na hrvatskoj obali

Iako se Vrhovni sud Crne Gore, pored ostalog, u svom “pravnom stavu” pozvao na zakone Hrvatske, u toj državi, gdje takođe insistiraju na tome da je morsko dobro državna svojina, sudovi ne dozvoljavaju državi da se upiše na djelove obale u privatnoj svojini, a koji su prethodno legalno stečeni. Tako je, na primjer, sud u Puli prije dvije godine odbacio zahtjev Državnog tužilaštva da se kao pomorsko dobro u državnoj svojini upiše čestica od 53 kvadrata površine šljunčane morske obale pored lučice “Delfin”.

Ta čestica u vlasništvu je kompanije “SBE” iz Rijeke. Sa još nekoliko parcela u blizini, spornu česticu je ta firma 2002. kupila od lokalne porodice Učeta, a država je pokušala sprovesti njenu uknjižbu kao pomorskog dobra, koje je “opšte dobro od interesa za Republiku Hrvatsku.” No, pulski Opštinski sud odbio je predlog Državnog tužilaštva, uz obrazloženje da je sporna čestica u privatnom vlasništvu, te da njen vlasnik ima "određena prava vezana za vlastito obeštećenje".

"Da bi se takvom predlogu moglo udovoljiti, potrebno je prethodno sprovesti odgovarajući postupak, upravni ili sudski (postupak eksproprijacije ili parnicu), kojim bi se utvrdilo da li je upis prava vlasništva izvršen na pravno valjan način, da ta nekretnina predstavlja pomorsko dobro i da se odredi brisanje izvršenog upisa prava vlasništva uz istovremeni upis pomorskog dobra", stoji, između ostalog, u rješenju pulskog suda koje potpisuje njegova predsjednica Mirjana Sinčić Kocijančić.

( Siniša Luković )