Sv. Negoš se nasmijao

Ako se proslavlja nečije rođenje, onda se to slavlje naziva jednostavno - rođendan. Teško da postoji dosadnije i ozbiljnije rođendansko slavlje od onog koje je priređeno Njegošu. Nije to zaslužio!

Sve emisije posvećene njemu, a bilo ih je i previše, počinjale su, pa čak se i završavale na isti način. Uvijek huči i fijuče vjetar pod Lovćenom, vide se samo sive stijene i kamenje izdrobljeno grmljavinom i mrazom, nebo naravno tmurno, i čuje se glas iz bunara koji govori stihove.

Knjige su još ozbiljnije. Osim izvanrednog eseja Dragana Radulovića, većina napisanog o Njegošu služilo je autorima za samopromociju i bilo je izuzetno dosadno (ne postoji drugi opis). Išli su autori toliko daleko da su se trudili da zakomplikuju svoje djelo, nebi li se njihovo tumačenje Njegoševih stihova shvatilo što ozbiljnije ili ne bi li se prikrilo autorovo nerazumijevanje istih.

Često su podaci iz Njegoševog života toliko lični i detaljni, takođe iznešeni sa prevelikom sigurnošću, pa se stiče utisak da su autori bili Njegoševi savremenici i najbolji prijatelji, što je apsurd imajući u vidu da se slavi 200 godina od Njegoševog rođenja, a većina autora je proplakalo prvi put za vrijeme Drugog Svjetskog rata. Izgleda kao da je knjigu o Njegošu objavio ko god je htio. Takođe, nisam još uvijek vidio knjigu o Njegošu, a da nije tvrdi povez.

Svašta je preživio Njegoš u ovoj godini. Proglasili su ga čak za sveca i Tajnovidca. Kad sam prvi put vidio predlog za ikonu Sv. Njegoša shvatio sam da je neko sjedio za računarom i proveo par sati radeći na Fotošopu. Neko je docrtavao oreol, obukao ga, ispisivao slova. I, nakon toga se sa kontrom pojavio dizajner Dražen Stojović. Na njegovom radu Njegoš je zapravo Sv. Negoš i smije se. Njegoš se smije! Rad je jednostavan i precizan, potpuno jasan, a sve djeluje kao da je ideja Vojvode Draška.

Negoš, bez slova J je naravno proizvod teške ironije na sve političke igre oko jezika, sa akcentom na klince koji umeću slovo J trudeći se da ijekavizuju sve (primjer: mijeso). Crveno slovo N je naravno ideja da će biti u kalendarima i neka nedelja označena crvenim slovom kad se neće raditi na Svetog Negoša. Rad Dražena Stojovića je odgovor svim knjigama, filmovima, pa čak i modnim revijama organizovanim u Njegoševo ime.

Takođe, rad vjerovatno zbunjuje i sve one koji se otimaju oko njega tvrdeći da je Crnogorac, Srbin, Andrićgrađanin i Mason. Mogli bi malo da odmorimo i puštimo čovjeka-pjesnika na miru. Kako će tek reagovati kad vidi Sv. Negoša dežurni pisac koji je u „živoj emisiji“ izjavio da mladi ljudi u Crnoj Gori, a naročito mladi pisci nisu dovoljno nacionalno opterećeni. Nije čak rekao da treba biti zabrinut, već opterećen, kao da se nacionalno opterećenje može kupiti na trafici i ubrizgati direktno u venu.

Da je Njegoš kojim slučajem živ, vjerujem da bi mu dan počinjao uz dojč kafu i uz listanje dnevne štampe u bašti nekog lokala. Nakon čitanja, proslijedio bi novine za susjedni sto, i smijao se, svemu. Dražen Stojović Stojo je nasmijao Njegoša, dobronamjerno, bez izvrgavanja ruglu. Humor je jedino preostalo oružje protiv opšteg ludila, a ozbiljnost vodi samo u kvalitetan infarkt.

Stojao je Stojo tačno između dvije klupe na kojima sjede babe što prodaju žvake, cigare i upaljače na vrhu Hercegovačke ulice. Na šablonsko pitanje što radi odgovorio mi je da se pomijeće i čeka curu da isprevrće još i ovaj butik. Htio sam nakon tog pitanja da mu čestitam rad o Sv. Negošu, ali je prišla starija gospođa koja ga je propisno izgrlila uz prenaglašene riječi: „A đe si mi ti, što mi radiš, od kad...“, ali prije nego što je završila rečenicu, Stojo je prekinuo i uz osmijeh matirao predvidjevši nastavak:

- E'o porasta.

Gospođa nije zanijemjela, već je pokušavala da se iščupa iz te situacije, ali nije uspijevala ništa da kaže, odnosno rečeno savremenim žargonom – zabagovala je. Uspjela je da se nasmije iskreno, da kaže: „Pozdravi mi sve doma!“ i zatim je onako zbunjena otišla.

I nismo razgovarali puno o Njegošu, više o suncu u decembru, punim baštama lokala o i kafi. I sve smo kapirali. To su neke nove generacije, i samo je pitanje kad je kojoj generaciji kolektivno stalo srce prvi put. Ovoj generaciji koja sad piše knjige o Njegošu i poziva na nacionalno opterećenje srce je zastalo kad je Tito umro. Velika je to stvar.

Nama je srce stalo kad je Peđa Mijatović pogodio prečku. Bolje da je sve promašio. Tad nam se svijet na kratko srušio, a poslije toga, sve je samo igra.

( Đuro Radosavović )