(Ne)poznavanje društva

Nažalost, država Crna Gora nije zemlja različitosti, već zemlja dubokih podjela. Umjesto da budemo istinski građansko društvo, koje baštini kulturu, tradiciju, osobenosti svih nacionalnih zajednica koje žive u našoj zemlji, konstantno se trudimo da se što više diferenciramo jedni od drugih, iako to suštinski ne možemo uraditi.

U nižim razredima osnovne škole, iz predmeta Poznavanje društva, uči se o multietničnosti i multikonfesionalnosti našeg društva, ali su, nažalost, mnogi propuštili tu lekciju. Neko namjerno, većina nenamjerno, a neki stvarno nijesu bili tog dana u školi. Za sve njih, kratak podśetnik.

Prema rezultatima posljednjeg popisa stanovništva, u Crnoj Gori od 620.029 stanovnika, najbrojnije su pet nacionalnih zajednica, i to: Crnogorci, Srbi, Bošnjaci i Muslimani, Albanci i Hrvati. Međutim, usljed istorijskih okolnosti, ogromnog neznanja, nacionalističkih ideologija, došlo je do velikih podjela, nerazumijevanja, netolerancije među svih pet pomenutih zajednica.

Crnogoraca u Crnoj Gori ima 278.865 (44.98%). Misli se na one koji su se na popisu 2011. u nacionalnom smislu izjasnili kao Crnogorci. Pravoslavaca je najviše (246.733), ali ima i islamista (12.758), kao i katolika (5.667). “Preferiraju” crnogorski jezik, ali svi govore i razumiju crnogorsko-srpski, bosansko, hrvatski (u daljem tekstu CSBH), službeni jezik u upotrebi, države Crne Gore.

U Crnoj Gori se 178.110 (28.73%) njenih stanovnika nacionalno deklarišu kao Srbi. Kao i oni koji se nacionalno deklarišu kao Crnogorci, i Srbi u Crnoj Gori vode porijeklo od istih južnoslovenskih plemena, koja su naselila prostor današnje Crne Gore. I ova zajednica (većinom) sebe naziva Crnogorcima, ali samo u smislu teritorijalne odrednice. Gotovo da su u potpunosti pravoslavci (175.052), pa je broj onih koji upražnjavaju druge religije zanemarljiv. Govore i razumiju CSBH jezik, a “preferiraju” srpski.

Treća po veličini nacionalna zajednica u Crnoj Gori jesu Bošnjaci (53.605 ili 8.65%), koji tek od popisa 2003. počinju, dominantno pod ovim imenom, sebe identifikovati kao zaseban nacionalni korpus (do tada, uglavnom su svoju različitost izražavali koristeći odrednicu Musliman/i). Usudićemo se, u kontekstu ovih redova, u ovu zajednicu svrstati/dodati i one koji se i dalje u nacionalnom smislu deklarišu kao Muslimani, a kojih ima 20.537 (3.31%). Pripadnici obiju zajednica, pripadaju južnoslovenskom korpusu naroda. Govore i razumiju CSBH jezik, iako “preferiraju” bosanski, a islamske vjeroispovijesti su. Dakle, suštinski predstavljaju Južne Slovene koji su dolaskom Osmanlija, na ove prostore, primili islam. S toga je potpuno pogrešno mišljenje, inače zasnovano na nacionalizmu u prvom redu, a koje je uporišta našlo i u neznanju, da su Bošnjaci i Muslimani odnekuda došli u Crnu Goru, aludirajući na Tursku.

To što bi odrednica musliman trebala da bude tretirana kao religijska, a ne kao nacionalna, doprinijelo je stvaranju konfuzije, pa dobar dio našeg stanovništva, ma kako sebe nazivali, ne može napraviti razliku između Albanac, M/musliman i Bošnjak, ni u nacionalnom, ni u religijskom smislu.

Albanci predstavljaju četvrtu po veličini nacionalnu zajednicu u našoj zemlji. Prema posljednjem popisu ima ih 30.439 (4.91%). Predstavljaju ostatke ilirskog stanovništva, koje nije u potpunosti romanizovano, a koje se dolaskom Južnih Slovena, povuklo u visočije predjele. Tako su uspjeli sačuvati svoj jezik, kulturu, običaje. Iako su se kroz vjekove miješali sa prvenstveno Slovenima, uspjeli su u potpunosti da sačuvaju svoju autentičnost. Danas su dominantno islamske vjeroispovijesti, ali ima i katolika (značajno manje negoli muslimana), kao i pravoslavaca (zanemarljivo malo u poređenju na muslimane i katolike).

U potpunosti je pogrešno mišljenje da su i Albanici odnekud došli u Crnu Goru. Oni su oduvijek bili u krajevima u kojima su i danas. Čak, i prije nego li što su južnoslovenska plemena, daleki preci apsolutne većine današnjih stanovnika Crne Gore, naselili njene predjele. Naime, kada je Knjaževina Crna Gora dobila teritorijalna proširenja nakon Berilinskog kongresa, u njen sastav ušli su i Albanci, koji su živjeli u Ulcinju, njegovoj okolini, okolini Skadarskog jezera, priobalju Bojane i Zatrijepču. Nakon Balkanskih ratova, dio današnje Crne Gore postaće još neke oblasti, čiju su većinu populacije činili Albanci (Malesija, Plav, Gusinje).

I Hrvati koji žive u Crnoj Gori, a ima ih 6.021 (0.97%), takođe pripadaju etničkom korpusu koji vodi porijeklo od južnoslovenskih plemena. Ulaskom Boke Kotorske u sastav Crne Gore, nailazimo na Hrvate, kao dio njenog stanovništva. Prvi pisani trag o Hrvatima kao nacionalnom imenu u Boki Kotorskoj, vezujemo za prvu polovinu XV vijeka. Prateći sve popise, Hrvati se, kada je u pitanju vjeroispovijest izjašnjavaju, dominantno kao katolici. Najviše ih ima u Tivtu, Kotoru i Herceg Novom, dok je njihov broj po ostalim gradovima Crne Gore značajno manji. Govore i razumiju CSHB jezik, a “preferiraju” hrvatski.

Karakteristično za četiri od pomenutih pet nacionalnih zajednica je da su istoga porijekla (južnoslovenskog), bez obzira na vjeroispovijest. Takođe, karakteristično za četiri od pomenutih pet nacionalnih zajednica je da u najbližem okruženju Crne Gore postoji po jedna država koja vodi “više” računa o “svojoj” nacionalnoj zajednici, nego li im matična država. Uz tu njihovu “brigu”, ośetna je i težnja istih za priključivanjem, ne samo tih nacionalnih zajednica, već i teritorija Crne Gore (makar kada su u pitanju nacionalističko-konkvistadorski krugovi tih država, koji su nažalost, ili dio vlasti, ili su ideološki jako bliski vlasti).

Ostaje da se vidi, da li će država Crna Gora adekvatno odgovoriti ovoj pojavi i postaviti se kao matična država svih njenih građana. Ukoliko se to ne desi, ostaje da ona “nezbrinuta” nacionalna zajednica potraži svog protektora, npr. opet u liku Rusije (oslanjajući se na tradiciju), ili možda “pokuša” sa NR Kinom, u duhu 2013. godine.

( Petar Glendža )