Glas žena iz manjih sredina

U Crnu Goru sam se zaljubila prije par godina, kada sam se uspela na njen najviši vrh na Durmitoru, zapravo službeno nije najviši, nije Bobotov kuk, i to mi je bilo prekarsno iskustvo. U Budvi ranije nisam bila, dio njenog Starog grada me silno podsjeća na Trogir, na ona mala, poznata mediteranska mista, a turistički dio mi liči na podivljali i bjesnoćom zaražen turizam, kakav je danas, nažalost, gotovo na kompletnom Mediteranu. Festival Grad teatar i ovaj Trg pjesnika mi se čine kao civilizacijski kontrast tom turističkom ludilu, koje je prisutno i u Splitu, iz kojeg dolazim”, ovim riječima započela je svoje književno veče poznata hrvatska spisateljica Tanja Mravak.

Nekrunisana kraljica splitskog festivala “Pričigin”, kako ju je najavio kritičar Vladimir Arsenić koji je s njom razgovorao na Trgu pjesnika, stigla je pred budvansku publiku sa novom knjigom, zbirkom priča “Naša žena”, u izdanju “Hena com”. Prije predstavljanja novog bestselera, Arsenić je podsjetio da je Mravak osvojila čitaoce i kritiku u regionu prvom, debitantskom knjigom kratkih priča “Moramo razgovarati”, koja je osvojila nagradu “Jutarnjeg lista” za najbolje prozno djelo 2010, nagradu DHK za autorski prvijenac, priznanje “Slobodne Dalmacije” za kulturu.

Prije razgovora, publika Trga pjesnika imala je priliku da vidi kako popularna književna “performerka” izvodi priču “Meso”, koju je pročitala.

Mravak, koja se percepira kao jedna od najzanimljivijih pripovjedačica na ovdašnjoj književnoj sceni, a zaposlena je u splitskom Centru za autizam, izjavila je da je njena nova knjiga dala, i da joj je upravo to bilo jako važno.

“Riječ je, zapravo, o prikazivanju realiteta ženske svakodnevice, svaka je priča ispripovijedana i iz specifične perspektive, a ja u njima ne prosuđujem što jest i što nije ispravno. A postoji mnogo tema o kojima se ne govori, postoji puno svakodnevnih situacija koje nisu osvješćene ni u ženama ni u muškarcima, i možda je najveći kompliment mojoj knjizi dala jedna obična žena, koja mi je nakon promociji prišla i rekla da se nikada ne bi osvjestila koliko, zapravo, besmisleno razgovara, da nije pročitala knjigu i shvatila šta im želim reći. To mi je bilo, osim kritike Arsenića, silno važno. I to je ono šta želim, i svakodnevno nastojim i u samoj sebi osvijestiti, a to su ta sitna previranja i sitne uloge svakodnevne na koje su žene navikle, i na koje su navikli i muškarci. Postoji puno žena, primjera radi, koje misle da imaju prava obući muža, muškarca, onako kako su one zamislile. Postoje još stotine takvih primjera, i to se sve prešutno događa. Oni prešutno jedni drugima brišu osobnost, to se događa u oba smjera, i još misle da imaju prava na to”.

Žene iz njenih priča su generacijski, obrazovanjem, svjetonazorima, bračnim stanjem i svim ostalim karakteristikama vrlo različite, jednako kako su različita i njihova očekivanja od sebe i od njihovih poimanja “ženske uloge u društvu”. Milje je uvijek patrijarhalan, uglavnom dalmatinska provincija ili Zagora, ali kako je istakla, pišući ove priče nije imala nikakve feminističke porive.

“Nisam imala ni u jednome trenutku tu primisao da se ove priče čitaju u feminističkom ključu, mada stalno nekako dobijam ta pitanja. Meni je bio cilj prikazat, ne bih rekla samo ženu, nego ljude u nekavim njihovim unutaranjim previranjima. Kako se to poslije tumačilo, ja ne mogu uticati niti mogu razmišljati tuđim mozgom. Imala sam čak raznorazne sukobe i na književnoj i na feminističko sceni, i kao osoba nepripremljena na sukob, odbila sam da učestvujem u tim raspravama, što je opet protumačeno kako se nisam dovoljno zauzela za ‘žensko pitanje’. Prije svega, ne vjerujem da se može deklarativno izričući nešto puno toga promjenit. Uostalom, dolazim iz male i patrijarhalne sredine, sa roditeljima koji su niti intelektualci, niti su se bavili kulturom, bili su nekakavi radnici u socijalizmu, i sve što sam uspjela, uspjela sam sama. Mislim da je to taj feminizam i emancipacija kojega ja živim, i nemam potrebu to definirat nekim deklarativnim rečenicama”.

Tanja Mravak govorila je i o svojevrsnom humoru u svojim pričama, koji je na najboljoj tradici poznatog splitskog humora, i autora okupljenih oko nekadašnjeg “Feral tribjuna”.

“Humor se nekako sam nametne, i u tim pričama, kao i u životu - što je situacija dramatičnija, to me više humor izvlači. Humor je više manje sublimacija svega - on je vrhunski oblik komunikacije, kako je rekao jedan pametan čovik, a na kraju krajeva je i odličan ispusni ventil - dok se ne možete nasmijati sebi, svojim manama, mislim da niste kompletna osoba”, istakla je gošća iz Splita.

Nedostatak komunikacije

Kako je istakla književnica iz Splita, najveća saznanja o komunikaciji saznavala je u Centru za autizam u kojem radi.

“Tu su osobe koje ne mogu ne se samo na bazičnom nivou komunicirati, nego nemaju ni temelje, ni koncept komunikacije. One ne znaju da nekome treba reći ili dati do znanja da nešto trebaju ili žele, većinu komunikacije koju nauče je uzročno-posljedična.

Dakle, ako se dijete u dućanu baci i lupa nogama, shvatiće da se čokolada dobija lupanjem nogama. Taj ekstremni oblik nedostatka komunikacije svakako mi je otvorio to kompletno polje, i puno sam o tome razmišljala koliko svi mi imamo svoje kodove, i to negdje jesu korjeni mojih prića. Jako često ćete to isto čuti u raznoraznim ljubavnim vezama, u ‘ljubićima’, u ozbiljnoj književnosti i u filmovima - kako nisi vidio, kako sam nisi vidio i zaključio što želim, morao si iz mog ponašanja znati. Ali, niko nije dužan nas tumačiti”.

( Vuk Lajović )