Ostros, životom protiv bespuća i žeđi

U Ostrosu je 25. oktobra održana sjednica Odbora za rodnu ravnopravnost, prilika da poslije više od četvrt vijeka ponovo posjetim ovaj kraj. Pamtim od ranije divne predjele kestenovih šuma, obrađenih njiva i bašti, panorame Skadarskog jezera. Stigli smo od Podgorice, kroz tunel Sozina, putem Bar-Ulcinj-Ostros. Posljednja dionica do Ostrosa traje najduže i najteže. "Da li je moguće da je ovo jedini put koji ovaj kraj spaja sa svijetom?", u čudu pita kolega, poslanik arh. Goran Tuponja. Da, osim ako isto takvim, a možda i malo gorim, putem ne krenete od Virpazara za Ostros. Kao da je vrijeme stalo prije nekoliko decenija. Da li je Krajina u nekom vremenskom rukavcu gdje vrijeme stoji? Put i pejzaž kao u filmovima Živka Nikolića. I Jezero blizu. Neka neodređena tuga nesklada između bogatstva koje neštedimice nude priroda i pejzaž i samštine koja se osjeća pri pogledu na predio.

Stižemo u Ostros, srdačno dočekani, na sjednicu koja se održava u sali Mjesne zajednice. Na paravanu ispred bine, obje zastave, crnogorska i albanska. Sjednici prisustvuju žene Ostrosa, predsjednik Mjesne zajednice, odbornici u Skupštini Bar iz Ostrosa. Tema sastanka: Položaj žena na selu i njihovo političko osnaživanje.

Neko od domaćina zapaža da još nikad u Ostrosu na nekom skupu nije bilo sedam poslanika. Osim pet članica i jednog člana Odbora za rodnu ravnopravnost, prisustvuje i kolega poslanik Genci Nimanbegu iz Ulcinja.

Najveći problemi su, kao i u svim nerazvijenim, siromašnim i zapostavljenim krajevima Crne Gore. Loša infrastruktura, prvo, a onda nerazvijenost, nedostatak posla, radnih mjesta. Osim 43 km lošeg puta, uskog, krivudavog, sa oštrim krivinama i slabim zastorom, od Ostrosa do Bara nema organizovanog javnog prevoza. Nema vodovoda. Na nekolike stotine metara od najvećeg rezervoara slatke vode u Crnoj Gori, žeđ. Niskonaponska mreža je stara i često nestaje struje. Nema interneta. Proljetos, 8. marta, kada je u Skupštini Crne Gore zasjedao Ženski parlament, potpredsjednik Vlade i ministar za informatičko društvo je, ne trepnuvši, obećao da će za nedjelju dana u Ostrosu moći da se koristi internet. Poslije osam mjeseci, to još nije urađeno.

A kad smo došli u Osnovnu školu "Đerđ Kastrioti Skednderbeg", vidjeli smo čudo. Kao da su svi nedostaci i nedaće: loš put, nedostatak vode, struje, interneta – negdje daleko. Slaba infrastruktura koja osujećuje ne samo kvalitetan život i rad, nego često ugrožava i sam život, nadvladana je. Radom, posvećenošću, humanošću, vaspitanjem, kulturom. Nigdje znaka bijesa i vandalizma, na koje smo već navikli oko gradskih škola, a često i u njima. Domaćinski, brižno, vidi se da se svaki kutak škole koristi. Sportska dvorana za sve što treba i školi i mjestu. Biblioteka, soba sa etno zbirkom, matematički kabinet, prirodnjački kabinet... Direktor nam pokazuje agregat za struju. Ministarstvo je finansiralo. Škola ima centralno grijanje, a imaju i rezervoar za vodu. I mali zoovrt. Rastužuje podatak da je 1973. godine u školi bilo skoro 600, a danas manje od 130 đaka.

Jedan neočekivani, prijatan i uzbudljiv detalj. Direktor škole, g. Bećir Berjašević nam pokazuje rukopis prvog ljetopisa škole. Osnivač ove škole i još nekoliko škola u Krajini je poznati prosvetar iz Ulcinja, prof. Minja Nikolaidis. Njegova unuka, dr Ljiljana Đurašković, poslanica u Skupštini Crne Gore, prisutna je kao članica Odbora. Zaista, ima li značajnijeg doprinosa zajednici od stvaranja škole? A po tome kako ova škola radi, osjeća se da je emanacija obrazovanja, kulture, dobrih vrijednosti. Dobro sjeme i dobri plodovi. Dobri tragovi u vremenoprostoru.

Poslije škole, posjeta ambulanti. Doktorica Ganimeta Hodža, energična, optimistična mlađa žena, očigledno potpuno posvećena svome poslu i ovome kraju, pokazuje nam ambulantu. Sve odiše dobrim odnosom, brižnošću, radom. I riješenošću da se ne odustane. Sve što vidimo oko sebe je svjedočanstvo stručnosti, organizovanosti, istrajnosti.

"Nemamo ginekologa, ni povremeno, iako ima prostorija i ginekološki sto. A Bar je daleko, put loš." Ne usuđujem se da pitam šta rade u hitnim slučajevima, a put ovakav. Stomatolog dolazi, sedmično, iz Bara. Ne pitam da li je to dovoljno za stotrideset đaka i stanovništvo koje gravitira ambulanti.

Tako, u Ostrosu, životom, strpljenjem i radom istrajavaju. Bez valjanog puta, bez vodovoda, bez interneta, a često i bez struje. I odlaze gdje ima puta i posla. Gdje ima budućnosti.

U povratku razmišljam, ko ima moralno pravo u Crnoj Gori da ističe prioritet gradnje i jednog kilometra autoputa dok ima na stotine kilometara ovakvih bespuća? I kako pokrenuti akciju za izgradnju puta Virpazar – Ulcinj. Dobro bi bilo da tu akciju pokrene Odbor za rodnu ravnopravnost. Prisjećam se koliko važnih objekata je u Crnoj Gori izgrađeno samodoprinosima, u ona daleka solidarna vremena. Ministar finansija najavljuje da će od 1. januara 2014. godine biti ukinuta taksa na električna brojila. Zadržimo je kao vid samodoprinosa za izgradnju ovoga puta. Takođe, može se konkurisati sa ovim projektom kod evropskih fondova za infrastrukturu.

Razgovaram o putu Virpazar–Ostros–Ulcinj, sa mladom koleginicom, mojom nekadašnjom studentkinjom, koja je došla na konsultaciju za magistarski rad. Oduševljava se idejom da se solidarnošću pokrene ovaj projekat. Kaže mi da je spremna da uradi idejni projekat kao svoj doprinos. Inače se specijalizovala za projektovanje saobraćajnica. Pada dogovor, stvorićemo grupu za projektovanje i nadzor. Drži me dobar osjećaj da će ovo krenuti. Velika moba za izgradnju puta Virpazar–Ostros–Ulcinj. Što da ne, mogu se organizovati i atraktivni međunarodni ljetnji omladinski kampovi, po modelu nekadašnjih radnih akcija. Razmislimo o ovoj i drugim mobama i solidarnosti. Da pomognemo da tamo gdje je nekad bilo 600 đaka, bude za deceniju opet toliko. Ako bude puta, vode, struje. I interneta.

( Jelisava Kalezić )