Dž.G. Farel: Irac koji je želio da bude sam

(Dž.G. Farel: stvaranje jednog pisca - J.G. Farrell: The Making of a Writer; Lavinia Greacen; Cork University Press; Cork/Dublin, 2012; drugo prošireno izdanje)

Prva u nizu inače rijetkih studija o Džejmsu Gordonu Farelu (1935-1979), engleskom piscu irskog porijekla. Prvo izdanje iz 1999. godine objavio je londonski Bloomsbury, dok su sve ostale kritičke i biografske monografije pretežno publikovane u susjednoj Irskoj, gdje je čovjek umro u nadasve misterioznim okolnostima.

Ovo drugo, prošireno, izdanje autorka je pripremila zbog novih posthumnih dešavanja u životu Dž.G. Farela kao što je, između ostalog, dodjeljivanje "izgubljene" Men Bukerove nagrade iz 1970. godine, a koju bi vjerovatno dobio njegov četvrti roman, Nevolje (Troubles), da je ta manifestacija održana na način kako je trebala da bude održana. Ovako su Nevolje javnim glasanjem nagrađene najvećim britanskim literarnim priznanjem tek 40 godina poslije, ali ne i pred ustaljenom komisijom što predsjedava Bukerovim vijećem. Ipak, nagradu ne treba zaobići. Naprotiv, treba se svojski potruditi da se očuva ime i djelo autora nekoliko zaista volšebnih britanskih romana što se slobodno mogu uvrstiti među najveće koje je tzv. Imperija uspjela da iznjedri u drugoj polovini XX vijeka.

Klonio se slave

Farelov peti roman i dobitnik regularnog Bukera, Opsada Krišnapura (1973), koji je svojevremeno predstavljen u ART-u, nije uspio da nadmaši Ruždijev bestseler Djeca ponoći u internet-glasanju 2008. za "najboljeg" Bukera od nastanka ove nagrade; među drugim kandidovanim piscima bili su Gordimer, Kuci, Keri i Barker. I Ruždi je volio Farelovu fikciju.

Iako je nerijetko nazivan istorijskim piscem, Dž. G. Farel je bio ona vrsta autora koji je transcedentovao žanr i prosto pisao "romane". Uostalom, ako se Rat i mir, Salamba, Američka pastorala ili Hadrijanovi memoari mogu tipizirati jeftinom klasifikacijom istorijskog romana (ili "post-kolonijalnom fikcijom", kako joj tepaju u Britaniji kad se radi o temi koju obrađuje Farel), onda je to bespogovorno bio i Krišnapur. Određene konvencije su se morale uvažiti, ali njihova realizacija i pristup komplikovanoj temi (u ovom slučaju, otvorena kritika i dezintegracija britanske imperije, a da to nipošto ne zvuči pretjerano introspektivno, propovijednički niti komično, iako romanom neosporno kola satirička krv) je ono što izdvaja vrhunskog autora od onih manje vještih, da tako kažem.

Dabome, istorijski roman i dalje ima svoje veličanstvene predstavnike, kao što su, na primjer, Grejvsov Grof Belisarijus, Mejlerov Drevne večeri, Henrik IV Hajnriha Mana ili trilogija Peta kraljica Forda Medoksa Forda, ali mislim da je lako uočiti razliku između njih i Krišnapura. Ime ruže takođe pruža dobar primjer o tome kako je jedan istorijski roman transcedentovao pomenuti žanr.

Dž.G. Farel je u načelu ostao nepoznat i dosljedno neuhvatljiv zato jer se svjesno klonio slave, a i zbog toga što je, kontradiktorno tome, žudio da postane znamenit pisac iz prostog razloga što je odvajkada sumnjao u sebe kao autora fikcije. Uključimo ovdje i njegovo anglo-irsko porijeklo; Englezi su ga smatrali Ircem, a Irci Britancem, tako da nijedna zemlja nije nalazila za shodno da ga svojata. Stoga se i trudio da svoj život svjesno podredi konstantnom radu, a naročito nakon prva tri prilično introspektivna i prolazna romana iz 1960-ih (A Man From Elsewhere; The Lung i A Girl in the Head), koji, kako izgleda, nisu generisali dovoljno pozitivnog odjeka među čitaocima i kritikom.

Pritisak bolesti

U stvari, Džim Farel je bio sve osim književno nastrojenog momka. Rođen u Liverpulu 1935, djetinjstvo je zahvaljujući ratu i nemaštini nevoljno bio prinuđen da provede u Dablinu, u Irskoj. Oktobra 1956. došao je na Oksford da studira pravo na nagovor roditelja koji su htjeli da u budućnosti vide jednog od tri sina udomljenog u Dablinu u advokatskoj branši, gdje se, na njihovo razočarenje, Džim pokazao kao odličan ragbista, da bi zatim obolio od dječije paralize i pola godine bio prinuđen da provede u kutiji koja je disala umjesto njega. Da je obolio od poliomijelitisa godinu ranije, Irska i Britanija bi garantovano ostale bez famozne "imperijalističke trilogije".

U trenutku kad je Kolin Vilson proslavio termin "autsajder" u istoimenoj knjizi, Farel je to i postao, samo sada sparušenijeg tijela nego obično zbog bolesti koja nikada nije daleko kaskala iza njega. Te jedino što mu je preostalo jeste da piše. Isto tako, kao pisac, Farel nije bio ni toliko načitan koliko bi, prema svim propisima, trebao da bude. Čak i Lavinia Greasen, njegov izuzetni biograf, navodi da je Dikensa pročitao tek godinu dana prije smrti i da nije pretjerano bio oduševljen engleskim bardom fikcije. Na tom frontu, kao što je u mladosti obožavao da čita Vodhausove komedije i putopise iz Indije, kao zreliji čovjek veoma je poštovao ruske pisce, "halucinatorno jasne slike" Konrada i Ričarda Hjuza (kasnije je Konrada nazvao budalastim); jedan od uzora bio mu je i Malkolm Lauri (Pod vulkanom).

Tokom narednih godina živio je i putovao zahvaljujući stipendijama i raznim nastavničkim poslovima (isti profesorski put prešli su Bardžis, Golding i Fouls) i honorarima iz fondova za putovanje (Amerika, Španija, Francuska, Maroko...). Kompenzovao je svoju fizičku obogaljenost seksualnom atletikom, katkada se viđajući sa tri-četiri cure odjednom, ali ni na jednoj se ne zadržavajući duže od par mjeseci (autor Robert Haris nazvao ga je "slavnim dojebnikom engleske literarne scene 1960-79"). U jednom od pisama poslatih svojoj djevojci, napisao je da, "čovjek u potpunosti treba da bude sam kako bi prikupio paru koja će ga, potom, gurnuti da piše fikciju." A u izvodu iz dnevnika iz 1965. (Farelova pisma i dnevnike takođe je uredila Greasenova, 2010) napisao je: "I dalje sam uvjeren da bih bio u nemogućnosti da pišem ako bih živio i bio u bliskom kontaktu sa nekim, u svakom slučaju dok bih prolazio kroz još jednu nestabilnu vezu koju očito imam sa svakom curom."

Roman o irskoj pobuni

Činjenica je da Farel nikada nije bio usamljeniji od onih 6 mjeseci provedenih u gvozdenom plućnom krilu, kao i tokom 150 dana kad se, na vrhuncu slave, totalno osamio i pobjegao od svijeta. Period proveden u krilu usadilo je u momka realizaciju bezmalo kosmičke izolacije koja, ma koliko da smo socijalizovani i druželjubivi, postaje esencijalna istina o ljudskom stanju. Omiljeni tekstovi u daljem periodu njegovog života bili su oni koji za temu imaju usamljenost; Beketov roman Maloun umire, Goldingov Pinčer Martin i Sartrov igrani komad Iza zatvorenih vrata.

Međutim, piscima je, kao i generalima, uvijek potrebna sreća. Nevolje, Farelov roman o irskoj pobuni i bitkama IRA-e sa britanskom vojskom i "Blek i Ten" paravojnim jedinicama u periodu 1919-1921, pojavio se samo nekoliko mjeseci nakon što je 1970. u irskom Alsteru buknuo kratkotrajni građanski rat između katolika i protestanata. Inspiracija za Nevolje nastupila je dok je u Njujorku posmatrao paradu za Dan Svetog Patrika; a pogled na rođenje moderne Irske, palo mu je na pamet, ujedno bi ispratili i posljednji džiliti engleske Imperije.

Malo je romana, da ne kažem alegorija, koje su se pojavile u pravo vrijeme i nastavile da se čitaju u decenijama koje će doći. Nevolje su najedanput buknule u prodaji, no u isti mah i zato jer su bile sasvim drukčije od pređašnjih Farelovih djela. Uslijedile su bezmalo sve pozitivne kritike i uslovile da tekst bude nagrađen memorijalnim priznanjem Džefri Fejber. Roman je ujedno i satirički i iskosa gledao na zaraćene frakcije, a naročito na britansku, smjestivši aktere u nekada idilični hotel "Mažestik", sada u hroničnom raspadu, kog vodi Edvard Spenser, zagriženi engleski unionista i bivši major.

Iako je Men Bukerova nagrada ustanovljena 1968. od strane (imperijalističke) kompanije Buker-MekKonel, prvi put je dodijeljena 1970. za romane objavljene tokom 1969. Međutim, 1971. godine je odlučeno da se nagrada dodjeljuje romanima objavljenim iste godine, tako da Nevolje, publikovan 1970, nikada nije ni dospio na spisak potencijalnih dobitnika - sve do 2010. kada je oformljeno glasanje za "Izgubljenog Bukera".

Protiv kapitalizma

Već naredni Farelov roman, Opsada Krišnapura (1973), o pobuni indijaca protiv engleskog tlačitelja u XIX vijeku, dobio je Bukera. Godinu dana prije toga, marksista Džon Berger, koji je nagrađen za roman G., ne samo što je ispljuvao kapitalističko licemjerje kompanije što je stajala iza ove nagrade, nego je donirao polovinu od dobijenih 5,000 funti britanskim Crnim panterima. "Znam da u trenutku kada kapitalizam po prvi put pokazuje prijatno lice", kazao je u slavodobitničkom govoru 38-godišnji Džim Farel naredne godine, "uopšte nije prikladno da ga pljaštite po nosu, ali moram priznati da mi kapitalizam ništa nije draži nego što je to bio mom prethodniku. O, da, i mislio sam da će ovo da vas ućutka."

Za razliku od Bergera, Džim je izjavio da će on svoj novac da zadrži kako bi dokumentovao i istražio naredni roman, a koji će govoriti o "britanskoj komercijalnoj eksploataciji" u Jugoistočnoj Aziji i Singapuru, prije nego što su ih Japanci ponizili i protjerali, 1941. Roman se zove Singapurski stisak (1979), njegov posljednji i najduži. Inače, Farelova istraživanja su donekle bila i unikatna zbog toga što je polazio, poput Flobera dok se pripremao za Salambu, na puteve tek nakon što bi osmislio čitav roman u povoju (poput Krišnapura i Singapura), ne bi li onda potvrdio ili revidirao ono što je planirao da napiše, makar kad se radilo o vjerodostojnosti inostranog okoliša.

Bogat i popularan, Farel je onda otpustio književnog agenta i otišao da živi u ruralni okrug Kilrojn, gdje nije morao da plaća porez na dobit, na jugozapadu Irske. Na tom mjestu, živeći nadomak mora, daleko od ekstatičnog Londona i svih ostalih ljudi, našao je ono što je po prvi put nazvao douceur de vivre. Sto pedeset dana nakon preseljenja, pecao je na kamenu s kog ga je oborio očito poveći talas. Talas je bio zaostavština nevremena što je prethodnog dana potopilo pola regate nedaleko odatle i usmrtilo 18 učesnika.

Jedini svjedok Farelove smrti je u Tajmsu, februara 2010, izjavila da ga je vidjela u vodi kako mirno gleda u nju i uopšte se ne opire stihiji koju je očito lako mogao prevazići samo da se i ovlaš potrudio. Neko vrijeme su kolale priče da ga je usmrtila IRA, ali izgleda da mu je naposljetku glave ipak došla dječija paraliza koja mu je, izgleda, zauvijek izvukla snagu iz organizma.

Vezano za ovu studiju o jednom od najzanimljivijih britanskih pisaca poslije Drugog rata, a koji bi danas sigurno bio velik koliko Golding ili Bardžis, prepisaću iz recenzije Tajmsa ono što je autorka stavila kao pohvalu na prvoj strani svoje biografije: "Ova biografija izuzetnog, komplikovanog čovjeka je u tolikoj mjeri samilosna prema njegovom karakteru i pisanju da nam autora doslovno stavlja pred oči. Pročitajte ovo knjigu, a zatim pročitajte i Imperijalističku Trilogiju: to će učiniti najveću pravdu čovjeku i njegovom radu."

( Ratko Radunović )