Stav
O ukusima treba raspravljati
Svugdje u svijetu, pogotovo materijalnom, ima kiča, ali postoje nepisana pravila i moralne norme, koje su kod nas utopija, nešto od čega se svjesno bježi. Do kad - ne znamo, jer je neznanje nešto naisplativije što se desilo na ovim prostorima
O ukusima ne treba raspravljati! To je fraza koja me nevjerovatno iritira, ne zbog nje same, nego zbog ljudi koji je šablonski koriste. U globalu ona jeste ispravna i ima svoje funkcionalno objašnjenje, prije svega kod ljudi koji poznaju i jedan i drugi ukus, ali ne i kod jednosmjernih produkata današnjeg vremena.
Ne tako davno, ta poređenja su bila samo predmet kvalitativnih afiniteta: ”Roling stonsi - Bitlsi”, pa uvijek aktuelni, Marlon Brando, De Niro i Paćino, putem pera, Dostojevski, Tolstoj, Šekspir ili, kod nas, Leb i sol i Parni valjak, Šerbedžija - Miki Manojlović.
I tako dalje, mogu do ujutru! Da pomenem usput Stiva Džobsa iz Apple koji reče: ”Nije poenta da si bolji, nego drugačiji”. I tako nastade “Mekintoš”!
Svjesno se držim kulture kao najbitnije karakteristike čovjeka i ljudskog društva i elementarne socijalizacije!
Koja je današnja paralela “ukusa”, KULTURA i ESTRADA, iliti sukob duhovnog i materijalnog. Normalno, kao tipični balkanski tranzicioni produkt, estrada je poput najgore šireće bolesti uništila svu duhovnost. Razlog - lakše je kupiti kulturu, nego shvatiti kulturu kao način života. Ovdje koristim izraz estrada u značenju način života, jer je ona utemeljena i u politici, i u domaćoj kulturi i u svim segmentima društva,tako da u takvoj konstelaciji snaga “borba protiv estrade" nije moguća.
Priča o (životnom) kiču koja je bila aktuelna devedesetih imala je rezultate, jer se pravila distanca između akademika i pjevačice sa magistrale, a danas je svaka šoferska kafana institucija kulture. Sociolozi su u velikom problemu kako dokazati što je kič, jer ih samo vrijeme u kojem živimo demotiviše u startu.
Svugdje u svijetu, pogotovo materijalnom, ima kiča, ali postoje nepisana pravila i moralne norme, koje su kod nas utopija, nešto od čega se svjesno bježi. Do kad, kao i kod Đekne, ne znamo, jer je neznanje nešto naisplativije što se desilo na ovim prostorima unazad, NE ZNAM koliko!!!
I onda o ukusuma ne treba raspravljati, zato jer i za to treba znanje, a momentalno nam se nešto ne isplati! U znanje se ne možeš ugraditi!
( Miško Tamindžić )