Hotel Podgorica: Nasljeđe koje obavezuje

Berlin ist eine Stadt, verdammt dazu, ewig zu werden, niemals zu sein.

(Berlin je grad, proklet da uvijek ponovo postaje i nikada ne bude.)

Karl Scheffler, Berlin: Ein Stadtschicksal, 1910.

O Svetlani Kani Radević (1937 - 2000), crnogorskoj arhitektici, ne znamo gotovo ništa od supstancijalnog značaja za povijest crnogorske arhitekture - niko nije ozbiljno pisao o njenoj arhitekturi, koliko je meni poznato (Cobbis.CG - vbcg.vbcg.me - ne izbacuje ništa na upit: Svetlana Radević; ni na Internetu nisam pronašao ništa bitno, a tražio sam, vrlo prilježno) - niti je bilo pokušaja da se njen graditeljski opus adekvatno problematizuje.

A baš nas je lijepo zadužila Kana Radević, moramo priznati - mada niko od nas, pojedinaca, još uvijek nije de facto preuzeo taj dug, niti trenutno postoji institucija koja bi bila spremna da na sebe preuzme obavezu vraćanja toga duga - dodali bi vispreni komentatori, skloni ciničnim doskočicama.

Kana Radević nam je ostavila u nasljeđe vrlo reprezentativan graditeljski opus - kojega se ne bi postidjele ni sredine daleko prosperitetnije - i na daleko višem kulturnom, tj. kulturološkom nivou - međutim, žalosno je - i smiješno u isto vrijeme - što naša najšira javnost, izgleda, još uvijek nije ni svjesna da pomenuto nasljeđe uopšte postoji - a kamoli da obavezuje. U protivnom bismo našli načina da reagujemo, konstruktivno i nadasve učinkovito - na sam pomen ideje o izgradnji novog, visokog i velelepnog objekta u neposrednoj blizini najpoznatijeg i u svakom pogledu najuspjelijeg ostvarenja Kane Radević - Hotela Podgorica u Podgorici.

Ne želim da budem ciničan - ali morate priznati da je čudno - u najmanju ruku - i da nikako ne sluti na dobro - to što još uvijek nemamo nikakve zvanične informacije o famoznom pozivnom konkursu koji je poslužio investitoru, ujedno i vlasniku Hotela Podgorica - da pronađe optimalno idejno rješenje novog objekta koji namjerava da gradi na prostoru parkinga, sa sjeverozapadne strane objekta hotela. Zar nije tu stvar trebalo učiniti maksimalno transparentnom, tj. otvorenom? - jer, na koncu, ovdje je riječ, dobrim dijelom, i o javnom interesu koji je potencijalno ugrožen. Reprezentativna podgorička arhitektura pripada svima nama, Podgoričanima - u prvom redu, a zatim i svim građanima Crne Gore - i prirodno bi bilo da smo zabrinuti.

Na Internet stranici savjetzaprivatizaciju.me, postoji dokument, iz januara mjeseca 2011. godine, naslovljen "Izvještaj o realizaciji obaveza iz ugovora o privatizaciji privrednog društva Hotel "Podgrica" Podgorica", iza kojega stoji Ekonomski fakultet u Podgorici.

Interesantan je to dokument - na stranici 3, pod tačkom 1. Osnovne informacije o preduzeću/ odnosno 1.1. Osnivanje i djelatnost, stoji sljedeće: "Hotel "Podgorica" izgrađen je 1967. godine. Arhitektonski je potpuno uklopljen u ambijent u kojem se nalazi (tvrde gospoda ekonomisti, da li da im vjerujemo? - op.a.), zahvaljujući čemu je arhitekta hotela Svetlana Kana Radović (sic - biće da ekonomisti ne znaju da je riječ o arhitektici, a ne o arhitekti - i da je njeno prezime ipak Radević - a ne Radović - op.a.) dobila nacionalnu nagradu za arhitekturu".

Ako su ekonomisti mislili na Borbinu nagradu - najprestižnije godišnje priznanje za arhitekturu, tj. za objekat izveden na teritoriji bivše, Titove Jugoslavije - koje je Kani Radević dodijeljeno za 1967. godinu, upravo za objekat Hotela Podgorica - onda nije riječ o nacionalnoj - nego tzv. saveznoj nagradi - koja je, po samoj prirodi stvari, bila nadnacionalnog, tj. jugoslovenskog karaktera. Kani Radević je 1968. godine dodijeljena i Trinaestojulska nagrada, najviše republičko, tj. nacionalno priznanje - s tim da Trinaestojulska nagrada ipak nije nacionalna nagrada za arhitekturu - nacionalna, odnosno crnogorska nagrada za arhitekturu - ne postoji - niti je ikada postojala.

U engleskom izdanju kataloga velikog međunarodnog projekta "Nedovršene modernizacije" - koji je bio aktuelan, što se nas tiče, u vrijeme velike izložbe na Cetinju, proljetos, mada treba naglasiti da niko iz Crne Gore nije uzeo aktivnog učešća u projektu - imate čitavo jedno poglavlje koje se bavi Borbinom nagradom - i tamo ne stoji "Podgorica Hotel", što bi bilo na mjestu, valjda - već "Podgorica Motel" - što je vrlo znakovito, ako mene pitate.

Da li se radi o grešci - taj katalog obiluje svakojakim greškama - ili je pak moj drugar iz Zagreba u pravu kada kaže da ga Hotel Podgorica podsjeća na nekakav američki motel, u pustinji Arizone, na primjer - to bi mogla da provjeri neka učena glava sa Arhitektonskog fakulteta u Podgorici prelistavanjem starih Borbi - ili uvidom u originalno obrazloženje žirija koji je Kani Radević dodijelio Borbinu nagradu - ili uvidom u originalni projekat Hotela Podgorica - ako je taj projekat sačuvan, u što sumnjam itd. Nije na meni da gospodi sa PG AF određujem prioritete i dijelim lekcije iz metodologije znanstvenog rada - ali ne bi bilo loše kada bi se neko sjetio da valjano, tj. znanstveno - ili naučno - obradi tu temu, kako bi naredna pokoljenja arhitekata - i ekonomista, svakako - raspolagala validnim i provjerenim informacijama o toj jedinstvenoj građevini.

Kad smo već kod Borbine nagrade, valja pomenuti da je još jedan objekat podignut na teritoriji Republike Crne Gore ovjenčan tim priznanjem. Davne 1984. godine, Savezna Borbina nagrada za arhitekturu je dodijeljena Janezu Kobeu, Slovencu, za objekat Turističkog kompleksa Slovenska plaža u Budvi.

Te godine je Crnu Goru predstavljao Vladislav (a ne Vladimir - kako stoji u katalogu "Nedovršenih modernizacija") - Vlado Plamenac - objektom Turističkog kompeksa Avala-Mogren, takođe u Budvi.

U kontekstu priče o brisanju reprezentativne crnogorske arhitekture nastale u periodu Titove Jugoslavije - brisanju koje posljednjih godina i te kako uzima maha, vrhunska crnogorska arhitektura iz pomenutog razdoblja je grdno stradala posljednjih godina, pa je veliko pitanje da li ćemo biti u stanju i da li će u budućnosti uopšte imati smisla govoriti i pisati o crnogorskoj savremenoj arhitekturi - pomenuti Plamenčev objekat je nezaobilazni momenat. Podsjetiću vas da segment Avala više ne postoji, srušen je 2008. godine - i na njegovom mjestu je sagrađena pseudo-replika starog hotela Avala iz 1939. godine - ali osjetno jačeg volumena - kojom je jednostavno, jednim potezom, ukinut savršeni javni potencijal Plamenčeve cjeline Avala-Mogren.

Ta priča je već ispričana na ovom mjestu - ali budite sigurni da ću vas još koji put podsjetiti na nju - jer je upravo to rušenje - rušenje izuzetno kvalitetne arhitekture, da bi se gradila izuzetno loša arhitektura, u suštini žalosno-provincijalna arhitektura - jasno ukazivalo na trend - na koji struka, nažalost, još uvijek nije učinkovito reagovala.

Nisam ni ja tada, 2008. godine, obratio pažnju na rušenje Plamenčeve Avale, moram priznati - niti sam bio svjestan posljedica toga poteza - sve do momenta kada mi je, post festum, Vlado Plamenac objasnio u čemu se tačno ogledala bestijalnost toga čina - tj. što smo izgubili a što smo dobili tim potezom - a izgubili smo mnogo da bismo dobili ništa - iz pozicije prosječnog konzumenta javnog prostora, prije svega.

Kako bilo - citirana tačka 1.1. je jedina u dokumentu "Izvještaj o realizaciji obaveza iz ugovora o privatizaciji privrednog društva Hotel "Podgrica" Podgorica" - koja se direktno odnosi na značajke arhitekture Hotela Podgorica.

Interesantna je i tačka 1.2. Kapaciteti hotela, gdje stoji: "Hotel "Podgorica" raspolaže sa 44 sobe, od čega 3 jednokrevetne sobe, 25 soba sa francuskim ležajem, 8 dvokrevetnih soba, 4 junior suite apartmana i 4 junior suite lux apartmana". Dalje u dokumentu je naveden podatak - 2. Analiza ugovora o privatizaciji/ 2.2. Planirane investicije - da je površina hotelskog objekta, "prije ulaganja", tj. intervencije u interijeru, okončane 2005. godine, bila 2.198 m2 - odnosno "59 soba i 108 ležajeva" - da bi nakon intervencije - 3. Ekonomski aspekti privatizacije i ugovora o privatizaciji/ 3.1 Ispunjenje ugovorenih obaveza u pogledu ostvarenja biznis plana - tj. nakon "realizovanih investicija izvršenih nakon privatizacije hotela", površina objekta iznosila 2.700 m2, a površina dogradnje 300 m2...

Ništa mi nije jasno, osim da je nakon privatizacije intervenisano u interijeru objekta - i to na osnovu građevinske dozvole (broj nije naveden) "za rekonstrukciju Hotela Podgorica u postojećim gabaritima na dijelu urbanističke parcele 2", ma što to značilo.

"Jedino ograničenje za realizaciju investiticija planiranih biznis-planom bio je urbanistički plan", stoji u zaključku pomenutog dokumenta, "koji u periodu realizovanja investicija nije bio usvojen, pa je samim tim vlasnik hotela bio spriječen da izmijeni spoljašnjost hotela. To je razlog nepotpune realizacije druge faze planiranih investicija, koja je predviđala nadogradnju smještajnog dijela hotela".

U međuvremenu se ipak pojavio dokument naslovljen "Predlog plana/ Izmjene i dopune DUP-a 'Rekreativno kulturna zona na obali rijeke Morače - južni dio' u Podgorici" - kojim je obuhvaćena i zona Hotela Podgorica, tako da se sve kreće, što se tiče interesa investitora, u najboljem mogućem pravcu.

Nego da vas pitam - koliko puta se, što mislite, ime Svetlana Radević pominje u Predlogu plana?

Odgovor glasi: u Predlogu plana se ne pominje ime Svetlana Kana Radević.

( Borislav Vukićević )