Na pravoj strani istorije

Političari naši - vlastodršci osobito - imaju mnoge zajedničke osobine i vrline koje ih krase i uzdižu nad milionima običnih smrtnika i glasača. Premudri su, obaška lijepi i pošteni. Odvajkada se bastašno bore za velike istorijske ideje i ciljeve. Zaludu ih goniš i izlažeš nepravdama, oni bivaju samo čvršći, jer znaju da su na pravom putu, ponosni, jer brane i sprovode ono što im je „istorija ostavila u amanet“ (pismo predsjednika Ranka, članstvu SDP). Naše vrijeme i životi su skromno polje njihovog podvižništva, a mi - tek nedostojni posmatrači i svjedoci povijesnog napona i stvaralaštva ovih kolosa.

Taman smo malo odmorili od komunista i njihove posvećenosti, epohalnih zamaha i pobjeda, kad evo nam svježeg, bezgrešnog i vitog Krivokapića - žive nade naših novih istorijskih pregnuća. Ljevičar ili desničar – vrag će ga znati - ushićen, čelom dodiruje nebo, piše svojim sljedbenicima pismo-poslanicu: “Ostvarili smo najvažniji san u novijoj istoriji Crne Gore“.

Između mita i stvarnosti

Da, ako ste se tek sad probudili, Crna Gora je za razliku od svojih građana – nezavisna i suverena, srećna i napredna. Nastavak znaju i vrapci: samo da odnekud dojave novi i novi investitori, pa da i dalje svakim danom u svakom pogledu napredujemo. Naravno, nije ovdje riječ o običnim ljudskim sudbinama, deklasiranim radnicima bez posla, dostojanstva i nade, ili možda onima što nijesu mogli ni sanjati ovakve i ovolike blagodeti od svoje mudre posvećenosti „državi i državotvorstvu“. Mimo i iznad njih lahko nadlijeće apstraktna i uzvišena retorika našeg domoljupca. O'đe se - sve su prilike - sa vječnošću zbori. A „tu ljudsko zapire spoznanje“.

Propala je radnička klasa, uništena privredna struktura, bijeda i dugovi rastu, moral pada - ali: „ostali smo čvrsti, jer smo znali da smo na pravom putu“. Istorija je za ovog „socijaldemokratu“ blagorodna nužnost i neprestani naredak, uprkos utisku koji neki potkrepljuju svojom neveselom javom, da nam je komat grđe nego ranije – dok su nas drugi rukovodili. „Ponosni na ulogu, koju je istorija dodijelila našoj generaciji“ – sa zadovoljstvom će i slavodobitno pozdraviti svoj „državotvorni“ performans.

Slobodan Sadžakov - doktor nečesove etike (nauka o poštenju): „Sociolog Karl Manhajm pisao je o mentalnom padu ljudi (inače kalkulativno-racionalnih u sferi ekonomije) kad dođu na teren politike. Drugim rečima, niko ih ne može prevariti u ekonomskim transakcijama ni za kusur od nekoliko centi, ali ih ponekad može prevariti za ceo život. Dokaz za to je u našem dvorištu, u činjenici da se balkanski narodi već više od dve decenije bave idiotskim nacionalističkim 'projektima', upropašćavajući i svoje živote i živote ko zna koliko generacija posle njih“.

Ali cilj opravdava sredstvo

„Naoružani... mudrošću u ostvarivanju ovog svetog istorijskog cilja“, Krivokapić&co „ponekad“ su pristajali („morali su“) na ustupke. „Nekad su ovi kompromisi bili veoma teški, ali ... sudbina vam nerijetko dodijeli saputnike koje sami ne biste odabrali”. Tako vam je to kad ste samo slijepo oruđe u službi napretka. Istorija je izabrala njih, a ne oni istoriju, tako da je sva odgovornost na istoriji. Ili pak na onim nestašnim „saputnicima“ što im dodijeli sudbina.

Poznato je, međutim, i to baš iz istorije, da ako ne birate sredstva (i saputnike) u postizanju „svetog cilja“ - dogodi se da usput izgubite svrhu i sve ono što taj cilj čini vrijednim i društveno prihvatljivim - kamoli uzvišenim. Tada „sveti cilj“ postaje tek puko sredstvo zarad sticanja koristi, političke moći i manipulacije ljudskim osjećajima. Pretvarajuće sebe u mit koji obmanjivanjem i lažnim obećanjima izlazi u susret zaludnjim nadama, vjerovanjima, željama i strahovima ojađenih podanika.

Jedina su garancija

Krivokapić na kraju patetično poziva članstvo da bez oklijevanja i odlaganja „od ovog trenutka zajedno krenemo putem pobjede“ jer je ista “jedina garancija sigurne budućnosti naše djece”. Neumoran je naš usrećitelj – spreman je da kao i svi mitotvorci „zanavijek ostane“. Nije stoga čudo što ga mnogi prozivaju i mole da nas ne napušti sad kad im je najslađe. Obećava (ipak će ostati) da ćemo u doglednoj budućnosti postati „ponosni ljudi koji žive po mjeri i standardima svojih budućih sugrađana u zemljama EU i NATO-a“. Skromnost mu ne dozoljava da istakne hvale vrijedne rezultate: naši rukovodioci & comp. već krstare po Evropi i Americi, ruku pod ruku sa tamošnjim bogatunima, a mi podanici, godinama unazad, NATO smo saborci za slobodu i demokratski preobražaj Avganistana.

( Ratimir Vujačić )