Besmrtna nadahnuća velikih umjetnika

Teško je i zamisliti kakav bi bio svijet bez Salvadora Dalija, Pabla Pikasa ili Endi Vorhola, a još je teže zamisliti kako bi izgledalo njihovo umjetničko stvaralaštvo bez njihovih besmrtnih muza.

Italijanska porno zvijezda osvojila je jednog od najvećih savremenih američkih umjetnika - Džefa Kunsa, za kojeg se i udala 1991. godine. Dobili su i sina, ali ubrzo se brak raspao. Umjetniku su veliku slavu donijele skulpture s Ćićolinom u raznim pozama, a spojile su dva društveno omiljena žanra - kič i pornografiju.

Priča o Kiki

Alisa Pren počela je svoju karijeru veoma rano - već u četrnaestoj godini pozirala je umjetnicima i skulptorima, ubrzo postavši kraljicom pariške boemštine. Dobila je ime “Kiki sa Monparnasa“, a nadahnula je mnoge, između ostalih i Man Reja koji je napravio stotine njenih portreta dvadesetih godina prošlog vijeka.

Sam dolazak na svijet Alise Pren (1901-1953) bio je skandal. Bila je vanbračno dijete. Zadrta provincija otjerala je Alisu, poznatiju po nadimku Kiki i njenu majku u Pariz. Sve do petnaeste godine živjela je u najvećoj bijedi povlačeći se po ulicama. A onda dolazi na Monparnas gdje upoznaje slikare. Njen najveći zgoditak, u početku, bio je Haim Sutin, siromašni slikar koji je spaljivao pola svog ateljea ne bi li ugrijao Kiki. Sa njim je često posjećivala kafanu “Rotonda”, mjesto okupljanja monparnasovskih boema. Jednom prilikom ugledao ju je Kisling i uzviknuo “Ko je ova nova kurva?” Djevojka mu nije odmah odgovorila, pričekala je da slikar nastavi sa zapitkivanjem pa da mu sruči dugo smišljane psovke. Nakon burne svađe koja je nasmijala čitavu salu, Kisling je angažovao Kiki da mu puna tri mjeseca pozira kao model. Ubrzo se sprijateljila i sa Fuđitom koji je naslikao veoma veliko platno “Ležeći Kikin akt” koji je izložio na Jesenjem salonu.

Alis Prin, fotografoija Mana Reja

Štampa je brujala o Kiki, zvijezda je rođena. U Pariz je baš tih godina doputovao Amerikanac, fotograf Man Rej. Jednog dana, dok je sjedeo sa prijateljicom u nekoj kafani, prvi put je ugledao Kiki. Sjedjela je za udaljenim stolom sa drugaricom. Obje djevojke su iscrtale crne kolutove oko očiju, stavile na sebe sve što sui male od nakita i, naravno, prepirale se sa konobarom. Fotografa je sve to neobično zabavljalo pa je odlučio da se zauzme za “dame”. Veče se još nije privodilo kraju, a mladi Amerikanac je već uspio da zamoli Kiki da mu pozira.

“Ne dolazi u obzir”, uzviknula je Kiki. Već sjutradan promijenila je mišljenje i dozvolila mu da je fotografiše nagu. Kiki i Man Rej nisu se razdvajali punih šest godina. Ljubomorne scene bile su svakodnevne, tuče neizbježne. On ju je redovno izvlačio iz neprilika, a ona ga je, dugo nakon što su se rastali, gađala tanjirima u restoranu zato što je odlučio da oženi mladu Amerikanku, Li Miler.

Poznanstvo Pikasa i tada nepoznate Marije-Tereze Valter počelo je s umjetnikovim riječima: “Madmazel, ja sam Pikaso. Zajedno možemo puno toga”. I bio je u pravu, djevojka ga je nadahnula za mnogo slika, ali je priča završila tragično. Marija-Tereza izvršila je samoubistvo 1977. godine.

Pikaso je čak osam godina svoju vezu sa sedamnaestogodišnjom Mari-Terezom krio od balerine Olge Hohlove. Mari-Tereza je bila plavuša, sportskog izgleda i energičnog duha, ali o umjetnosti nije znala ništa. Pikaso ju je ovjekovječio u djelima stapajućeg, idiličnog erotizma u kojima se jasno osjeća njeno uživanje u sopstvenoj senzualnosti, kao i umjetnikovo potpuno zadovoljstvo u njenom prikazivanju.

Godine 1935, Mari-Tereza rađa Maju, čiji će sin kasnije objaviti knjigu “Pikaso: Prava porodična priča” o svom slavnom djedu. Mari-Tereza je znala da se Pikaso zaljubljuje u Doru Mar i bila je vrlo ljubomorna na nju. Kada su se jednom srele u njegovom studiju, započele su svađu koja se pretvorila u tuču, što je Pikaso kasnije opisivao kao “jednu od najdražih uspomena”.

Gala, višestruka muza

Gala je svakako jedna od najznamenitijih muza dvadesetog vijeka. Ona ne samo da je odigrala najvažniju ulogu u životu Salvadora Dalija, nego je gotovo istovjetan značaj imala i u životu Pola Elijara, pjesnika čija je žena bila u trenutku kada ju je Dali upoznao. O tom susretu piše i Luis Bunjuel u autobiografskom djelu “Moja labudova pjesma”: Te žene sam se oduvijek klonio, nemam razloga da to krijem.

Prvi put sam je sreo u Kadakesu, 1929. godine na međunarodnoj izložbi koja je održana u Barseloni. Došla je sa Polom Elijarom, sa kojim je tada bila u braku. Stanovao sam tada kod Dalija, kilometar daleko od Kadakesa, mjesta u kome su oni odsjeli. Dali mi je uzbuđeno saopštio: 'Stigla je jedna božanstvena žena'”.

Dali je tada imao 25 godina i toliko je bio fasciniran njenom pojavom da je pokušao da je osvoji jednim čudnim ritualom, svojstvenim njegovom načinu života, a sam je o tome zapisao: “Obrijah se ispod pazuha i ofarbah u plavo. Namazah se tutkalom i kozjim brabonjcima, ukrasih vrat bisernom ogrlicom i za uho stavih jasmin”. Gala je napustila Elijara, ali je cijelog života ostala u prijateljstvu sa njim. Za Dalija ona nije bila samo voljena žena i muza, ona je za njega bila čista, ostvarena umjetnost. Kao model, prisutna je na mnogim njegovim slikama, i na onoj najvećoj po dimenzijama, pod nazivom Bogorodica od Port Ljigata. Umrla je 1982. godine, a Dali sedam godina kasnije. Nakon njene smrti on je potpuno izgubio volju za životom i smatra se da je nekoliko puta, neuspješno, pokušavao samoubistvo.

Vorholova Edi Sedžvik

Edi Sedžvik, muza Endija Vorhola, poznata po svom bogatstvu, naslijedila je osim njega i psihičke bolesti te sklonost alkoholizmu i drogama. Našla se u mnogim filmovima slavnog umjetnika, a život je završila u ustanovi za mentalno oboljele. Zvali su je ”vatrenom djevojkom” i ”superstarom”. Bila je ”it” i ”hip”.

U svojim crnim helankama i tigrastoj bundici, sa jakim crnim kreonom oko očiju i visećim minđušama bila je poput odsjaja uzburkanih, revolucionarnih i avangardnih 60-ih, koje je obilježila. Ipak, čini se da ju je najbolje opisao onaj ko ju je stvorio. I po mnogima i uništio. Endi Vorhol, bog pop-arta, lično. Kada ju je prvi put ugledao, u januaru 1965. godine, riječi kojima je opisao bile su:

”Moram da radim sa njom. Nikada nisam upoznao djevojku sa toliko problema.” O svom specifičnom izgledu, koji ju je učinio modnom i avangardnom ikonom, govorila je kao o maski kojom je odvlačila pažnju od sopstvenih problema. O Vorholu je govorila kao o umjetniku koji je ”s*ebao mnoge mlade živote”.

O drogi je pričala kao o jagodama i breskvama, a svoje mnogobrojne nesreće u vidu sabraćajnih udesa i požara, prokomentarisala je riječima: ”Jednog dana to neće biti nesreća”. Nakon skoro 40 godina od Edine smrti i dalje je jedna od najprepoznatljivijih ”it” lica šezdesetih, i dalje je avangardna.

Galerija

( Jelena Pavićević Tatar )