Pet scenarija za dalje

Protekli izbori su pokazali da se do društvenih promjena u Crnoj Gori ne dolazi lako, čak ni na lokalnom nivou. Bila je ovo još jedna velika prilika da građani kazne one koji su im uništili privredu, deportovali i proganjali, zbog kojih je više ljudi završilo u inostranstvu nego ostalo na rodnoj grudi... No, sve je to, na kraju, bilo nedovoljno i olako zaboravljeno. Istina, nije sporno da su metode iz afere Snimak ovoga puta korišćene do krajnjih granica, istina je da kriminalni milje stao u službu odbrane svoje slobode, istina je da su institucije po zadatku bile na usluzi partiji, ali i pored toga, isto tako je istina, kada bi sve to oduzeli, došli bi ponovo do podatka da veliki broj građana uživa u svojevrsnom političkom sadomazohizmu.

Međutim, svaka pojava dobra ili zla suštinski nosi neku poruku, samo je pitanje da li se ona pravilno razumije. Suludo je građanima koji žive u katastrofalno teškim uslovima objašnjavati šta je demokratija i kako će evropske vrijednosti promijeniti život njihove djece. Ta grupa građana, koja uopšte nije mala, traži nešto odmah i konkretno, a opozicija nudi nešto što je tek srednjoročno ostvarivo. Druga poruka koja se mora razumjeti je da DPS teško gubi ako se izbori istovremeno ne održavaju u cijeloj državi. Target na jedno, dva ili tri mjesta, sljedbenicima komunističke partije omogućava da sve svoje raspoložive zloupotrebe pravilno rasporede: bilo da je riječ o novcu, brašnu ili prijetnjama.

Sa druge strane, opozicija mora pronaći novi format djelovanja. Nakon afere Snimak, koja je ponudila neoborive dokaze za ono što je narod uveliko znao, nastavilo se ćutanje tužilaštva i nadležnih institucija. To govori da nema volje za bilo kakvim napretkom u borbi protiv korupcije. Zemlja u kojoj je i institucija predsjednika nelegitimna i nelegalna, a ostale institucije potpuno politizovane, ne može više toliko mariti za ideološke podjele. One same po sebi prestaju da budu cilj. To znači da u ovom trenutku postaje jasno da ova zemlja ima samo jednog neprijatelja protiv koga se treba politički boriti. Bilo da je to prsa u prsa, ili nekakvom gerilom. I tako nešto je izvodljivo, uz dobru taktiku i istrajnost.

Ideja opozicije za djelovanje na državnom nivou u ovom trenutku ima pet potencijalnih scenarija.

Scenario broj 1 je da SDP kojem je DPS takođe pokazao gdje mu je mjesto, napusti vlast i prekompozicijom u parlamentu formira novu većinu sa opozicijom i manjinama. Siguran sam da bi opozicija podržala i manjinski SDP, da sam formira tu Vladu, ukoliko ne žele da odgovornost ili funkcije dijeli sa još nekim.

Scenario broj 2 je da se ujedini sve što je protiv DPS-a. Slično kao što je to bio DOS u Srbiji kada se rušio Milošević. Bez neke velike filozofije i razmišljanja svi politički, nepolitički, formalni i nefomalni subjekti da stanu u blok dok se ne izvede promjena vlasti, a nakon toga se, logično, formira tehnička vlada i organizuju fer izbori. Pa, ko pobjedi, nek mu je sretno.

Scenario broj 3 je napuštanje svih institucija od strane opozicije na državnom i lokalnom nivou i ulazak u opšti bojkot. Ovo ne bi bio očajnički potez gubitnika kojima je sve i svako kriv za poraz, već jasan odgovor da se ne želi na bilo koji način pomagati funkcionisanje ovakvog nedemokratskog sistema koji ne želi da procesuira ni najočiglednije zloupotrebe.

Scenario broj 4 je formirati državotvorni blok u koji bi ušle partije i civilni subjekti koji su na referendumu dominatno bili opredijeljeni za suverenu i nezavisnu Crnu Goru. Polazeći od toga da oni tada nijesu glasali za privatnu državu u kome će podzemje određivati ko će vršiti vlast i u malim opštinama, već su je zamišljali kao kuću svih njenih građana u kome će institucije čuvati pravni poredak i raditi po Ustavu i zakonu, ovakav savez postaje moguć. Takav blok bi sigurno imao dobre šanse za ostvarivanje zavidnog izbornog rezultata koji bi, u kombinaciji sa ostalim opozicionim snagama, na vanrednim parlamentarnim izborima mogao formirati većinu.

Scenario broj 5 je da se nastavi ovako kao i do sada, u se i u svoje kljuse, svako za sebe. Mrcvarenje političke scene u kome će svaki subjekat braniti svoje mizerne privilegije i nepotrebno trošiti energiju građana. To što će na jednim izborima neko imati 3% manje, a na drugim 6% više, suštinski ništa ne mijenja, samo simulira demokratiju pred domaćom i međunarodnom javnošću. Istina, na parlamentarnim izborima ovakva taktika je dala rezultat, ali je pitanje nakon svih dešavanja i afera da li sa njom treba nastaviti.

Izbori, ovakvi kakvi jesu, Crnoj Gori praktično ne trebaju, naročito ne u ovoj složenoj ekonomskoj situaciji. DPS naprosto treba izolovati i ostaviti ih same da uživaju u svojoj snazi, jer im i ovako realno niko nije potreban. Tačno je da bi se našli brojni sateliti ili bi se pojavile nove partije koje bi glumile višepartijsku demokratsku koaliciju na vlasti, ali bi svakom bilo jasno o čemu se tu zapravo radi.

I na kraju, vlast u Crnoj Gori nije nikakva imperija, neka se niko sa tim ne zaluđuje. Imperije za sobom ostavljaju kulture, građevine, vrijednosti..., a za njima, jednog dana kada god to bude bilo, ostaće afere, skandali, brašno, cement, kriminal, zatvorene fabrike, srušeni hoteli i poneka asfaltirana ulica na selu. Da bi se što prije uvjerili u to, potrebno je promjeniti taktiku, zaboraviti na podjele, istisnuti sujete i shvatiti da samo zajedno možemo da koračamo ka boljem i pravednijem društvu. Jer, govorio je Ciceron: „Vrijeme života je kratko, ali je ipak dovoljno dugo da bi se čestito i pošteno živjelo“. Ne tražimo mnogo, ali vrijeme, ipak, neumorno prolazi.

( Dritan Abazović )