Kulturštajn, novo dijete

Rodilo se 2006. godine klonirano dijete. Uzorci potrebni za kloniranje su čuvani u tegli još od 1918. godine, a vremenom su teglu preuzeli ljudi koji su proglasili sebe roditeljima najviše iz ličnog interesa, uskrativši priliku pravim roditeljima da podižu dijete. Nego, dijete je tu, rođeno je i treba ga ninati.

Prije nego je prohodalo i progovorilo, proglašeno je za vunderkinda. U tom đetetu svi su viđeli otjelotvorenje dugogodišnjih prohtjeva i ideja jednog naroda i u njemu su sublimirane sve vrline najvećih umova koji su se rađali na ovoj zemlji od majmuna na ovamo. Jedva je to dijete dobijeno, loza se produžila, tradicija se nastavila, klica je živa i nasljednici se očekuju.

Što god da je dijete uradilo bilo je neprikosnoveno, iznad prosjeka i mimo sve đece. Roditelji i rođaci su komšijama objašnjavali njegove pokrete, njegove vrline predočavali imitirajući dijete. Kako je samo dijete reklo „Mama“, prije svoje generacije tako čisto progovorilo. A tek „Tata“, o tome je brujala cijela država. O prvom zubu da ne govorimo. To kad je krenulo da izbija, kako se samo to dijete nosilo sa bolovima, kako junački trpi. Nikome prvi zub nije izrastao tako kao njemu.

Druga đeca postoje samo iz razloga da bi bili ispod prosjeka. Čuo je i Brisel za dijete, i jedva čeka da malo poraste, da se najbolje od najboljih i klica svijetle tradicije i geni slavnih predaka upakuju u evropski model i očaraju Evropsku uniju ujedinjenim duhom modernog i tradicionalnog. Sve je to zacrtano i predviđeno, dijete nema alternativu, i ne treba mu ako već pred sobom ima ucrtanu zlatnu stazu kojom će da hoda.

Dijete su poslali u školu kad je napunilo sedam godina, zakon tako nalaže, a znali su da ne treba dijete miješati sa ostalom đecom.

Vrati se dijete iz škole, plače, obraze ne suši. Rugaju mu se jer ne izgovara R pravilno, prađedovsko ime su mu u nadimak skratili, a učiteljica ga ne proziva prvog kad ruku digne. Svi su protiv njega, iako ono ima najskuplju torbu. Dobio je jedan štrik, a ono dijete iz drugog reda dva štrika. Nepravda!

Nije do njega, društvo je krivo, ne prihvata genija, ne shvata važnost puta koji je zacrtan, nema posvećenosti toj ideji održivosti nacije i države kroz to najbolje dijete.

Nema u toj đeci što ga kritikuju dječje nevinosti, sve je to proizvod zlobe i frustracije. Nisu svjesni da sabotirajući njega, sabotiraju i sebe, jer je njegov put zapravo put svih nas, on je zamajac naše budućnosti.

Vremenom se dijete okruži onima koji su „za njega“, sa sledbenicima odvaja kukolj od žita. Postaju nedodirljivi živeći u svom svijetu. Smije li iko da im priđe, da ih kritikuje, da li je to uopšte moguće i kakva kazna slijedi za takav čin?

Kriminal i kultura imaju još nešto zajedničko osim početnog slova. Zamislite kriminalca koji godinama slobodno obavlja svoje poslove uprkos postojanju zakona koji treba da ga sprečavaju u tome. Vremenom njemu sve postane normalno, i on ima svoj sistem, dok su zakoni tu da bi zadovoljili Evropsku uniju i eto, da i mi imamo zakone. Način na koji živi i pravila po kojima kriminalac funkcioniše njemu djeluju kao ispravni, jer on ipak od toga živi i izdržava familiju svoju i možda još nekoliko drugih. On postaje blizak sa mnogim uticajnim i važnim ljudima, valjda bi mu oni rekli da nešto ne radi kako valja, ili bi ga se klonili, a ne da mu jedu iz ruke.

Pojavi se odjedanput par drznika koji kažu da su njegovi poslovi sumnjivi, povezuju ga sa raznim malverzacijama i kritikuju njegov rad. Za njega je to čist bezobrazluk, jer oni se miješaju u njegov posao prije svega, onemogućavaju mu da prehranjuje svoju familiju. Drznici!

Isti je princip ukoliko pokušate da se miješate u kulturu. Kultura je krug, zatvoren. U njega naravno da ne možete ući ako već niste tamo. Ako kojim slučajem pokušate da ukažete na problem, moraćete dobro da se potrudite, jer postoje kupljeni intelektualci zaduženi da budu lavovi na kapiji kulture, i čim vi progovorite, oni nasrću na vas, diskredituju vas, za platu naravno. Olako postajete „frustrirani kritičar savršenog sistema“ i gurate klinove u točkove naše svete kulture.

Tim činom rušite njihovu ideju nedodirljivosti i neprikosnovenosti. Upirući prstom u njih, uprli ste prst u dinastiju i familiju. Slijepi ste ako vjerujete da je izloženo djelo podložno kritici, ono je tu samo da mu se divite. Samo slijepo gledajte, nemojte da pomišljate na sud, naročito ne javno da to iskažete. Kritika je demode, i sve što se kaže, a da nije hvalospjev, je čist primitivizam i anti-intelektualni čin.

Začarani kulturni krug ipak nije imun na kritiku. Uzalud svi pokušaji ignorisanja kao dokaz vrhunske nezainteresovanosti za mišljenje raje, krišom se kupe i te sporne novine, nose se od trafike do kuće umotane u neke ljepše stranice, recimo „Ljepota i zdravlje“. Kući se tekstovi tumače, autori proglašavaju bestidnicima i drznicima, dok širi krug izjeda guilty pleasure. Često se koristi: „Čuo sam, ali nisam čitao“, mora se insistirati na ignorisanju, a ignorisanje je užasno skup sport. Najteži.

I nema tu izazova i pitanja ko će bolje. Kako bolje i od koga kad smo mi tu da budemo najbolji?! Šablon je provaljen, nema takmičenja, postoje samo ustaljene forme i pomirite se sa tim vi drski i primitivni pljuvači i bestidnici. Morate da uživate u onome što vam damo. Grickajte to malo kulture i da vam je dosta. I da vam je lijepo!

Kritičare uza zid, ali onaj virtuelni, facebook zid. Osuti po njima rafal elitne kulture, a naći će se neko da to podrži. Iz prijatelja izbrisati sve sumnjive ljude da ne bi i vi sami postali sumnjivi, da vas ne svrstaju u Onu grupu. Kritičari- pa ti su ljudi prevaziđeni. Ko se još zanosi tim? I to baš sad kad smo krenuli konačno sami na bolje.

Diskredituj po svaku cijenu, guraj niz nemoralne stepenice, a pritom ne zaboravi, sve mora da izgleda kao potpuno ignorisanje. This is the end, unfriend, unfriend my dear friend. Guraj sve pod crveni kulturni tepih, tako se još više izdižeš, ali se duhovno smanjuješ, Pinokio u rikverc.

U što će da se izrodi dijete? Ne bi na to mogla da odgovori čak ni Meri Šeli, od Frankenštajna smo znali što da očekujemo, on se makar nije smijao.

( Đuro Radosavović )