Vizionarske moći britanske nobelovke

Najstarija dobitnica Nobelove nagrade za književnost Doris Lesing, preminula je u 94 godini.

Rođena u Iranu, odrasla u Zimbabveu, gdje je napisala prvi roman “Trava pjeva” koji je objavljen 1950. godine, Lesing je najveći dio života provela u Londonu. Lesing, autorka više od 50 romana sa raznovrsnom tematikom - od politike do naučne fantastike, dobitnica je Nobelove nagrade za književnost 2007. godine, a sa 88 godina je bila najstariji autor koji je dobio Nobelovu nagradu. Kao jedanaesta dama koja je ponijela prestižno priznanje, pobijedila je kolegu Amerikanca Filipa Rota.

“Imam 88 godina, a pošto ne mogu da daju Nobela nekome ko je mrtav, vjerovatno su pomislili da je bolje da mi ga daju sada, prije nego što umrem”, našalila se ona kasnije komentarišući ovo priznanje. Švedska akademija ju je u obrazloženju za dodjelu nagrade nazvala “epskim romanopiscem ženskog iskustva, koji sa skepticizmom, žarom i vizionarskom moći pod lupu stavlja razdijeljeno čovječanstvo”. Njen roman iz 1962. “Zlatna bilježnica” opisan je kao “feministička biblija”, a njen kolega laureat Džon Maksvel Kuci nazvao ju je najvećim vizionarom među romanopiscima našeg vremena.

Švedska akademija je navela da je “Zlatna bilježnica” smatrana “pionirskim radom” koji “pripada malom broju knjiga koje su osvetlile muško-ženske odnose u XX vijeku”. Kao autorka, Lesing se, međutim, distancirala od feminističkog pokreta. Teme njenih ostalih romana kreću se od poluautobiografskih afričkih iskustava do društvene i političke borbe, psiholoških trilera i naučne fantastike. Posljednji roman “Alfred i Emili” objavila je 2008, a pisala je i kratke priče, drame, poeziju, dva libreta za opere Filipa Glasa, i jedan strip. U maju 2008. izjavila je da se Nobelova nagrada za nju pretvorila u “pravu katastrofu”, jer je otkad ju je dobila prestala da piše, i umjesto toga samo daje intervjue. Upozorila je mlade pisce da koriste svoj talenat, jer on brzo nestaje.

Sa novinarima ispred kuće nakon dobijanja Nobela

Lesing, jedna od najpoznatijih britanskih književnica, debitovala je 1950. djelom “Trava pjeva”. U njene najznačajnije romane ubrajaju se “I ponovo ljubav”, “Ljeto prije mraka” i “Peto dijete”. U svojim knjigama Doris Lesing u centar pažnje postavlja najbitnije društvene probleme, od rasizma do feminizma i uloge porodice u savremenom društvu, posebno se baveći socijalnom patologijom.

Lesingova nije pisala svakodnevno, ali radila je dovoljno i objavljivala jedan naslov godišnje. Svakog jutra ustajala je u pet sati, hranila stotine ptica na obližnjem trgu i vraćala se u stan pisanju. U jednom intervjuu je izjavila da su joj knjige oduvijek bili najbolji kompanjoni, a mnogo godina kasnije došla je u situaciju da objašnjava da nikako ne može da prestane sa pisanjem: “Taman kad završim knjigu, oblije me nevjerovatno zadovoljstvo. Ali iznenada dođe ono osjećanje. Ne mogu da sjedim skrštenih ruku i gubim vrijeme. Osjećam se beskorisno i moram nečim da se zanimam, a kada pišem moj dan je ispunjen, rekla je Lesingova. Na pitanje kako se desi taj “eureka momenat”, rekla je:

“Cijelog djetinjstva sam nešto piskarala. Prva priča u sedamnaestoj godini završila je u košu i nije mi žao zbog toga. A počela sam da pišem zahvaljujući mojoj majci koja mi je naručivala knjige brinući se za moje obrazovanje. I hvala joj na tome”.

Shvatanje realnosti

U knjigama je, najviše zanimala promjena čovjekovih razmišljanja i način na koji shvatamo realnost.

“Često se osjećam kao dinosaurus. Umijem da radim na kompjuteru ali se nisam srodila sa novom tehnologijom. Nisam razumjela Artura Klarka koji je govorio o promjenama koje će čovjek doživjeti u budućim vjekovima. Sada ga shvatam i vjerujem da će nam tehnologija rasturiti mozgove. To se već vidi na omladincima koji ne mogu da sklope ni dužu rečenicu.”

Doris Lesing je bila tri puta nominovana za Bukerovu nagradu, ali je nije nijednom dobila.

Dijete kontraša

Rođena je 1919. u Kermansahu (današnjem Iranu), odrasla u Rodeziji (današnjem Zimbabveu) gdje se njen otac, kad joj je bilo pet godina, naselio na velikoj izolovanoj farmi. Upisana je u pansion na vjerskoj obrazovnoj instituciji, čijem se programu teško prilagodila, da bi sa 14 godina definitivno napustila školovanje. Izdržavala se čuvanjem djece i radom na telefonskoj centrali. Još odmalena je bila drugačija i opisivala je sebe kao “dijete kontraša” koje je najčešće izgovaralo riječi: “E, neću”.

Dva braka, troje djece i dva razvoda obilježila su njen porodični život. Kada se pridružila Komunističkoj partiji udala se za njemačkog političkog aktivistu Gotfrida Lesinga koji je kasnije postao njemački ambasador u Ugandi.

Poslije dva razvoda, nastanila se u Londonu 1949. i radila nekoliko godina kao sekretarica, da bi poslije uspjeha prve dvije knjige napustila taj posao.

Galerija

( Jelena Pavićević Tatar )