Da se zna

Hajka na nas dvije kao bivše direktorice CKB-a, koju ovih dana provode određeni mediji, bazirana je na neistinama, podvalama i nadasve namjernom ili stvarnom neznanju. Ide im na ruku to što grade priču na zaboravljenim događajima koji su stari deceniju i po. Sa osjećajem obaveze prema crnogorskoj javnosti, želimo da saopštimo sljedeće:

1. Šteditno kreditna organizacija (ŠKO) Mont, koja će dvije godine kasnije prerasti u banku, osnovana je 1995. godine. Osnovači su bili 12 malih i srednjih privatnih preduzeća, među kojima su bile i kompanije članova naše familije. To je bilo vrijeme kad se rađao novi privatni sektor, koji je istorijskom voljom postao osnovna privredna orijentacija. 1990. su bile godine visoke inflacije, zbog čega su preduzetnici i kompanije bili koncentrisani na zaštitu svojih bilansa koji su dnevno gubili vrijednost. Kompanije sa društvenim, odnosno državnim vlasništvom su stagnirale ili propadale jer su se teže prilagođavale nastaloj situaciji. Sa njima su u poteškoću ulazile i postojeće državne banke. Vlada Crne Gore najavljuje strukturne i ekonomske reforme i naglašava značaj integracije u međunarodno okruženje, promovišući princip slobodnog tržišta. Pošto najveći dio ekonomije u tržišnoj privredi čine mala privatna porodična preduzeća, Crnoj Gori je bila nužna nova banka koja bi pomogla razvoj malog i srednjeg biznisa. Nas dvije, sa još nekoliko kolega iz drugih banaka, bile smo u tom trenutku najiskusniji bankari u Crnoj Gori. Preduzeća članova naših porodica su bile uspješne male kompanije o čijem daljem razvoju se moralo razmišljati. Zato je prirodna odluka bila da se pravi privatna banka koja bi obezbijedila finansijsku podršku rastu i razvoju malog i srednjeg sektora i preko toga privrednom razvoju zemlje u cjelini. Akcionari ŠKO Mont sa još 15 prijateljskih kompanija u januaru 1997. godine osnovali su CKB prema zakonu i regulativima NBJ, države u kojoj smo bili u tom trenutku. Podvlačimo, banka je osnovana kao privatna banka sa isključivo privatnim kapitalom porodičnih i prijateljskih kompanija. Osnivački kapital iznosio je 1,5 miliona USA dolara, u dinarskoj protivvrijednosti.

2. Menadžment banke je uspio da u periodu 1997-2001, uprkos veoma visokoj inflaciji, sačuva vrijednost osnivačkog uloga i drugih stavki u bilansu banke, primjenjujući zakonom propisane stope revalorizacije. U trenutku uvođenja njemačke marke u platni promet Crne Gore 2000. (paralelno sa dinarom) i 2001. godine (samo marka), CKB je bila zdrava finansijska institucija. Tako je bilo i kad je Crna Gora donijela svoj Zakon o bankama i uvela euro u platni promet 2002. godine, od kad CKB posluje u skladu sa tim zakonom i regulativom Centralne banke Crne Gore. Pošto CKB kao grinfild investicija nije imala hipoteke prošlosti i od osnivanja je uvijek uspijevala da održi likvidnost, interes privrede i građana za nju je bio veoma izražen. Rasla je njena tržišna pozicija i ona postaje vodeća sistemska banka. Od početka okrenuta evropskom tržištu, uspjela je da u vrijeme sankcija probije spoljni zid i obezbijedi prve kreditne linije za razvoj malog i srednjeg sektora. Od kad su Vlada i Monetarni savjet (buduća Centralna banka Crne Gore) počeli da prave plan o uvođenju DM, CKB je počela da traži strateške partnere iz EU jer je za uspjeh crnogorske ekonomske i finansijske reforme bila neophodna podrška inostranih investitora, što je Vlada Crne Gore već bila formulisala kao važan element ekonomske politike. Poslovanje banke izazvalo je pažnju nekih stranih finansijskih institucija i one su pokazale interes da ulažu u CKB, kao njeni strateški partneri. Dok su bili u toku razgovori sa njima, finansijski najjače crnogorske kompanije sve više svoje poslovanje obavljaju preko CKB-a zbog dobre likvidnost, efikasnosti i kvaliteta njenih usluga. Neke od njih, kao Vektra i Telekom, 2000. postaju i akcionari banke, motivisani isključivo finansijskim interesom. Telekom je u banku uložio cca 0,9 miliona eura, a prodajom banke nakon 6 godina od kada je postao njen akcionar, dobio je 12,2 miliona eura. Suvišan je komentar koliko je to bila dobra poslovna odluka Telekoma. Naredne, 2001. godine njemački DEG (grupacija KfW) postaje akcionar banke, a 2002. i FMO (investicioni fond države Holandije). Ulazak ovih strateških partnera definitivno učvršćuje CKB kao vodeću finansijku instituciju u Crnoj Gori. Oni zajedno s porodicom imaju pretežno učešće u vlasništvu i u tom krugu se konstituiše poslovna politika banke.

3. Strani akcionarii, zadovoljni rezultatima banke, kao i učešćem porodičnog kapitala u banci, 2002. godine traže da naša porodična preduzeća: 10. oktobar, Mocca Commerce, Slog, Truck Trade i Automobilsko prenesu svoje uloge u banci na ime vlasnika ovih kompanija. Tako se umjesto navedenih kompanija, od 2002. do 2003. godine pojavljuju kao akcionari: Aleksandra Popović, Boris Ljumović, Ivana Tatar, Milo Perović, Miodrag Perović,… Sve je urađeno shodno važećim propisima i svaka promjena registrovana u CDA. Priča o skrivanju vlasnika iza preduzeća je zlonamjerna i notorna glupost. Niko ništa nije skrivao, niti je postojala potreba za tim jer je CKB bila čisto privatna banka, nastala na privatnom kapitalu. Strani partneri, s željom da učvrste uticaj porodice na poslovnu politiku banke nudili su kredite članovima naših familija kako bi povećali svoje učešće u akcijskom kapitalu banke. Kako su u to vrijeme neke domaće kompanije ispoljavale veliki interes za ulazak u banku, na naš predlog članovi porodice su im dopustili da kupe najveći dio akcija u emisiji koja je, de facto, bila raspisana za nas.

4. Prirodno je da su akcionari koristili za svoje poslovanje kredite, na način i pod uslovima, kao i ostali klijenti banke. Nikakav posebni tretman nijedna od kompanija članova naših porodica nije imala. Špekulacije u vezi sa otpisom kredita su čista izmišljotina. Brutalna namjera da se podvali. Inače, otpis kredita ili pravilnije reći ispravka vrijednosti potraživanja je zakonski institut i tada i danas. Naglašavamo da su kompletni bilansi banke usvajani na upravnom odboru i skupštini akcionara banke, uz napomenu da su prethodno uvijek rađeni izvještaji spoljnjeg revizora koji su dostavljani do 2001. godine NBJ, a nakon toga CBCG. Srednja vrijednost neto profita banke u periodu od 2001. do 2005. bila je preko 16 procenata godišnje i ovaj je stalno reinvestiran (dividenda nije isplaćivana), pa je rast nominalne vrijednosti akcija za te četiri godine bila ukupno 1.81 puta. S obziorm da je pri prodaji banke 2006. kupac platio banku 5.82 puta više nego što je bila nominalna vrijednost akcija, svaki set akcija koji je 2002. godine vrijedio 100 hiljada eura prodat je za million i sto hiljada eura. (Za akcije uplaćene prije 2002. znatno više od toga.) To objašnjava kako su neki članovi naših porodica od prodaje banke dobili po par čistih miliona, što mnogo boli one koji su novac sticali na drugi način.

5. Ovo je jedina istina u vezi sa nama i akcionarima – članovima naših familija u CKB-u, protiv kojih se ovih dana vodi brutalna kampanja. Pretpostavljamo da iza kampanje stoje vulgarni motivi o kojima ne želimo da govorimo.

( Milka Ljumović i Bose Tatar )