Mojkovčanin koji je gradio svojim rukama i novcem

Do smrti prije tri i po decenije Mojkovčanin Mileta Rakočević – Mrzan važio je za čudaka i osobenjaka. Danas rijetki sugrađani, koji ga se sjećaju tvrde da niko prije njega nije uložio toliko svog novca, truda i entuzijazma da napravi korist narodu. Polovinom prošlog vijeka, kada na Sinjajevini nije bilo ni puteva, gradio je česme, parkove, skloništa za planinare i čobane, a materijal dopremao na konjima, a nerijetko nosio i na svojim leđima. Neke od tih građevina još odolijevaju vremenu. U porodičnoj kući u Mojkovcu, u mraku, skrivena od očiju javnosti, je i zbirka od nekoliko desetina eksponata nekadašnjeg, do sada prvog i jedinog muzeja u gradu, kroz koji je od 1965. do 80-ih godina minulog vijeka prošlo nekoliko hiljada posjetilaca. To potvrđuju sačuvane knjige utisaka. Dok prelistava požutjele listove nekoliko svesaka u kojima su pojedinci ispisivali redove divljenja i priznanja, Miletin sin Relja sjeća se napora svog oca da obogati zbirku.

„Tada sam bio dijete i nijesam mogao da shvatim tu njegovu opsjednutost. Danima ga nije bilo kući. Išao je u potragu za eksponatima i podacima. Sjećam se da je, da bi kupio crnogorske toke, prodao kravu. Sjećam se i da je plaćao dnevnice ljudima da mu pomognu da s lokacije starog rudnika Brskovo donesu ono što je tamo pronašao. Ne razumijem se mnogo, ali u ovoj zbirci koju sada rijetko ko pogleda, su neke posude, zatim kamena ploča, neko oružje iz vremena kralja Uroša, odnosno doba kada je tokom XIII i dijela XIV vijeka Mojkovac bio veoma značajan ekonomski i trgovinski centar. Ima mnogo i strarog crnogorskog oružja, čak i neki nakit. Tu su i eksponati vezani za Mojkovačku bitku, Drugi svjetski rat... na desetine rodoslova čiji je autor moj otac”, priča Relja.

Miletin mini muzej je, prema bilješkama iz knjige utisaka, posjećivan i 1990. godine. Nikada niko nije procijenio autentičnost i vrijednost eksponata, koje sada gledaju i čuvaju samo njegovi potomci.

Decenije penzionerskog života i mnogo novca je Mileta potrošio da olakša život svima onima koji su ljeti sa stokom morali na Sinjajevinu ili su tu planinu posjećivali iz zadovoljstva. U sačuvanim starim novinskim člancima piše da je 60-ih godina sam izgradio kilometar puta od sela Štitarica prema Sinjajevini. Na to produžavanje kolskog puta, koje je započelo kolašinsko Šumsko gazdinstvo, kako su tada zabilježili novinari, potrošio je dva mjeseca i višestruki iznos svoje tadašnje penzije.

Slika iz mladosti: Mileta Rakočević - Mrzan

Goran Rabrenović jedan je od onih Mojkovčana kojima je dobro poznata priča o Miletinom životu i kako kaže, trudi se da od zaborava otrgne sve ono što je taj, po mnogima, čudan starac radio za svoj kraj.

„Mene je priča o Mileti fascinirala, pa sam otkrio da je napravio česmu u katunu Bunarine na Sinjajevini i sada vjerovatno jedinu u tom dijelu planine. Nikad tu prije nije bilo vode. Svojim novcem napravio je i česmu Sjerogošte i na Drijenku, na putu Mojkovac-Kolašin kojim se nekada išlo pješke. Sazidao je na Jablanovom vrhu, na 2.203 mnv kao najvećem vrhu na Sinjajevini, kapelu od kamena, od koje je danas ostao samo obod. Vrijeme je uništilo njegovu građevinu, a dalje nije bilo zainteresovanih da je održavaju. U tom obodu mnogi su planinari i stočari našli spas od nevremena“, podsjeća Rabrenović.

Na Bunarinama su sada i ostaci mini parka, koji je, takođe, djelo Miletinih ruku. Do isklesanog kamenog stola i klupa, okruženih drvećem, stiže se popločanom stazom. Iako ruiniran, park i sada privlači pažnju.

Miletina pećina

Posebno zanimljiva za mnoge je „Miletina pećina“. Vrlo ju je teško locirati, a do nje čak i speleolozi teško stižu. Nalazi se na obroncima Sinjajevine, Gredama štitaričkim. Rabrenović je sa grupom ljudi, među kojima je bio i speleolog Željko Madžgalj, prije nekoliko mjeseci, ipak uspio da, poslije nekoliko sati traženja i uspinjanja, stigne do nje.

Pećinu je Mileta adaptirao i od nje napravio svojevrsno sklonište. Kada je preuređena i za koga, niko sa sigurnošću ne može reći. „Kada smo uz mnogo muke otkrili pećinu, za koju smo ranije samo čuli, dočekao nas je ulaz i napravljeno stepenište.

Sin Relja čuva muzejsku knjigu utisaka

"Malo naprijed je veća kamena posuda obložena betonom, nalik na one u kojima se nekad mljelo žito, i nešto nalik lavabou gdje se skuplja voda. Sa desne strane su merdevine od jasena duge oko pet metara u izuzetno dobrom stanju i sigurne za korišćenje. One vode do galerije koja može da se koristi za spavanje. A u zapećcima su bila naslagana drva. Interesantno, dok je trajala izgradnja ove pećine, Mileta nije nikom govorio, o pećini se naknadno saznalo kada su je mještani ili neki lovci slučajno otkrili”, priča Rabrenović.

Iako pećina nema nikakvu speleološku vrijednost, kaže on, fascinira to što je jasno da je onaj koji je adaptirao morao sav materijal dogoniti na konjima putem dugim više od 10 km, a ostatak vrlo opasnog i strmog puta nositi sam. Rabrenović smatra da Mojkovčani ne smiju zaboraviti Miletu.

„Nije mi poznato da je iko prije i poslije njega bio takav pregalac i činio tako mnogo za druge. Nikada za to nije dobio dovoljno priznanja i ne vjerujem da i jedan mlađi Mojkovčanin zna ko je on, a trebalo bi“, kaže Rabrenović.

( Dragana Šćepanović )