Zavrtanj

Nema razvojne strategije koja ne ističe značaj ulaganja u nauku i istraživanje. Mnogo slikovitije i uvjerljivije o tome svjedoči svaka izložba Leonardovih izuma i crteža. Pred jednostavnim a ingeinioznim alatkama i mašinama, koje su i danas u osnovi mnogih proizvodnih pogona, lako je zamisliti kako se osipa srednjovjekovlje, a nastaje moderna kapitalistička privreda. Na jednoj takvoj izložbi u Veneciji, čovjeku se čak moglo učiniti da čuje huk budućih fabrika.

Ipak, sve što je Leonardo bio i što je izumio ne bi bilo tako sjajno, da nije bilo one „soli“ koja svijetu daje smisao i težinu. Leonardo je prije i poslije svega - Zagonetni Osmijeh. Niko ga do kraja nije odgonetnuo, ili je taj osmijeh možda tvorčeva ironija. Jer svijet koji će nastajati vijekovima nakon Leonarda i svi složeni mehanizmi koje će usavršiti njegovi nastavljači, samo će rađati nove zagonetke o čovjeku i svijetu koji on stvara.

I mi imamo stvaraoca koji je u južnoslovenskim okvirima ono što je Leonardo u svjetskim. Istina, on nam nije ostavio leonardovske izume uz pomoć kojih bismo brže i efikasnije radili (ako izuzmemo one državne izume kakvi su perjanici i prvo „mušketanje“). Ali, ostavio nam je „so“ koja svijetu daje smisao i težinu. Ostavio je možda i previše „soli“ za ovako malu zemlju, koja nikad nije ni razumjela čudesni osmijeh svoje „Mona Lize“.

Ove godine, kada pada i Njegošev jubilej, to je više nego očito. Cijela nacija tone u kontemplaciju i stihove. Otvaraju se nebesa i kosmički putevi, kad su već zemaljski zatvoreni. Iz te kosmičke perspektive obećavaju se fragmenti autoputa i novi investitori, nove koalicije, novi ekonomski zamah, novi mediji, novo sve. Pritom Njegoša ne čitamo, već samo govorimo o njemu. Đaci nam ga ne razumiju i ne vole, za njih je tek „sveta krava“ nacionalne veličine.

Njegoš je postao „mala crna haljina“ za svaku prigodu i paradu. Ukras je i zvjezdana prašina kojom se može blažiti posvemašnje, najviše ekonomsko i etičko bespuće. I dok se, navodno, ljulja vladajuća koalicija, dok se osvještavaju jedni hramovi i polažu temeljci za druge, dok se vodi bespoštedni medijski rat, kao devedesetih, Njegoš je sa svojom tragikom i zagonetkom idealan način da se sve dodatno „dosoli“ i, ako je moguće, još malo zavadi.

U godini koja očito predstavlja raskršće od kojeg vode putevi ili u dužničko ropstvo ili u obnovu i unapređenje onoga što nam je preostalo, nama je ipak centralni društveni događaj Njegošev jubilej. A to napadno zanimanje za pisca, makar bio i sam Njegoš, naprosto ne može a da ne pobudi sumnju.

Sa druge strane, ne može se reći da crnogorska vlast nema viziju, pa čak i prosvjetiteljsku misiju (koja podrazumijeva i brigu o kulturi). Nikada u crnogorskoj istoriji nije doneseno više strategija i akcionih planova u svim mogućim oblastima. Mnogi od tih dokumenata počivaju na sjajnim zamislima i djelotvornim predlozima. Mnogo je vrijednih i stručnih ljudi ugradilo u njih svoje znanje i umijeće. Ne može se reći da se baš ništa dobro ne događa i da se barem u nekim oblastima stvari ne pomjeraju nabolje.

Pa ipak, sve i dalje nekako stoji u mjestu, ili čak nazaduje krupnim koracima, kao da je neko iz mašine izvukao ključni zavrtanj. Sve je na mjestu, sve izgleda u redu, ali je mašina ipak mrtva. Donesete strategiju, pa onemogućite njenu primjenu. Prepetuum mobile, na naš način. Potom osnujete komisiju za zaštitu državne imovine i interesa i indirektno priznate da se kod nas zakoni odavno ne poštuju kako bi trebalo.

Onda vam nekako postaje jasnije otkuda toliko Njegoševe „soli“ u našem aktuelnom društveno političkom diskursu. Kad jelo presolite, zaboravite na glavni sastojak.

Kažu da u literaturi ne treba izmišljati jer će se život sam pobrinuti za fantastični obrt. Tako se upravo događa u godini Njegoševog jubileja. „So“ Gorskog vijenca, koji se emituje posredstvom Javnog servisa na dan Pjesnikovog rođenja, daje svemu neočekivanu dimenziju. Uostalom, ta priča o „skamenjenim glavarima“ nikada nije ni bila priča o zlu koje nam dolazi spolja, već o onome koje nam uporno dolazi iznutra. Iz nas samih, našeg straha i neznavenosti, naših sitnih duša i ambicija.

Zato je dobro što je godina jubileja na izmaku. Raznijeli smo Njegoša dobrano i njime posolili sve i svašta. Proglasili smo ga svecem, istina lokalnog karaktera, razbili smo ga u etnoatome i u raspravama nebrojeno puta porušili njegovo grobno mjesto, tvrdeći da baš mi znamo kako je želio da počine. Komentarisali smo ga kako smo htjeli i prećutkivali ono što nam se nije dopadalo. Nikada ga nije bilo više na usnama političara-njegošologa, tih modernih „čuvara“ njegove Tajne.

Valjda ćemo se naredne godine primiriti i okrenuti onome od čega se živi, pa će i Njegoš doći u prostore umjetnosti i književnosti, gdje i pripada. Vrijeme je da se manemo Enigme i potražimo onaj zavrtanj. Dalek je put pred nama.

( Božena Jelušić )