Materinstvo oslobađa

Prije par dana, u duhu standardne vašarske predizborne euforije, na Cetinju je počelo prikupljanje potpisa za peticiju kojom će tražiti raspisivanje državnog referenduma na kojem bi se odlučivalo da se majkama koje su rodile troje i više djece, a koje imaju najmanje 15 godina radnog staža obezbijedi pravo na nacionalnu penziju. Prkoseći svojoj političkoj i društvenoj impotenciji, inicijatori potpisivanja peticije za dodjeljivanje nacionalnih penzija majkama dohvatili su se teške demagoške artiljerije – apoteoze materinstva, lelečući nad pošastima bijele kuge u Crnoj Gori. Što nije u redu sa ovom inicijativom?

Veličanje majke i materinstva pouzdan je indikator retradicionalizacije društva. Retradicionalizacija predstavlja civilizacijski korak unatrag jer vraća ženu u sferu privatnosti i smanjuje njenu slobodu ograničavajući je na patrijarhalnu ulogu u društvu i polažući pravo na njenu matericu kao mjesto fizičke reprodukcije – nacije, društva, države. Predstavnici Liberalne partije, pokretači peticije, ocjenjuju da je dodjela nacionalnih penzija majkama sa najmanje troje djece, jedno od “najurgentnijih crnogorskih pitanja” budući da pad nataliteta predstavlja, prema njihovim riječima, “pošast savremenog društva” i “opasnost od biološkog istrebljenja” (pretpostavlja se nacije, budući da nam globalno prijeti suprotna “pošast” – ona prenaseljenosti planete), dok iz Unije slobodnih sindikata (koja je oktobra prošle godine pokrenula ovo pitanje donijevši Rezoluciju o zaštiti materinstva i očuvanju stope nataliteta) dodaju kako “žene koje rode više djece, zbog svog doprinosa državi, treba da imaju poseban status i privilegije”. Naša su dakle djeca “doprinos” koji dajemo državi, topovsko meso za koje ćemo dobiti naknadu, novčanu ili simboličku. Akcije poput pomenute peticije imaju svoje prethodnice i u praksi Trećeg Rajha koji je od 1939. do 1945. dodjeljivao Krst časti njemačke majke, civilni orden kojim je nagrađivan “izuzetan doprinos njemačkoj naciji” uzornim majkama koje su uspješno podigle četvoro ili više djece. Na istom je fonu bio je i (za budžet više vezan) Hitlerov Zakon o ohrabrenju braka koji je mladim bračnim parovima omogućavao podizanje kredita u iznosu od devet prosječnih plata koji bi mogli vratiti tako što im se za svako novorođeno dijete otpisivala po četvrtina duga, čime bi rođenjem četvrtog djeteta u potpunosti otplatili uzeti kredit.

Veličanje majke i materinstva pouzdan je indikator retradicionalizacije društva. Društvo koje misli o ženi prvenstveno na relacioni način – kao o majci, sestri, kćeri, ljubavnici, itd, pokazuje da suštinski ne prepoznaje i ne prihvata ženu kao biće za sebe, kao punopravnu građanku, kao samostalan politički, ekonomski i društveni subjekt. Nesposobnost da se o ženi misli van odnosa sa porodicom i muškarcem svjedoči da je u takvoj društvenoj svijesti ona i dalje biće za drugog koje jedino u relaciji dobija smisao i vrijednost. Materinstvo je tako prepoznato kao prva i najvažnija uloga žene koja predstavlja realizaciju njenih najboljih osobina – brižnosti i požrtvovanosti, spremnosti da se zarad tog novog, datog života odrekne vlastitog. Bespoštedna je eksploatacija ove veze između majke i djeteta zarad očuvanja i perpetuiranja sistema koji počiva na ženskoj potčinjenosti. Okivanje u zvijezde zapravo je ugrađivanje u temelje patrijarhata, ono što mu daje održivost i snagu, poput života mlade Gojkovice, u Skadar uzidane, sa prozorima na dojkama i očima, da bdi i doji dok se nakon sedam dana zauvijek ne ohladi u kamenu.

Veličanje majke i materinstva pouzdan je indikator retradicionalizacije društva. U takvom je društvu porodica strukturirana hijerarhijski, sa jasnom patrijarhalnom distribucijom rodnih uloga. Domen žena je onaj privatnosti. Dok je sfera javnog sfera slobode i ravnopravnosti, sfera privatnog ostaje prostor nejednakosti, prostor kojeg sačinjavaju nejednakopravni entiteti koje pravno zastupa jedini za javnost kvalifikovani član – glava porodice, pater familias. Roditeljstvo je, u takvoj, tradicionalnoj porodici, prvenstveno i nadasve briga žene – majke. Međutim, izlaskom žena iz obora privatnosti osvajanjem niza prava, prije svega dobijanjem prava glasa, prava na obrazovanje, zapošljavanje, itd, struktura porodice se mijenja i razvija prema većoj ravnopravnosti njenih članova. Brojni dokumenti koje je Crna Gora potpisala i ratifikovala, poput Konvencije UN o zabrani svih oblika diskriminacije žena, upravo insistiraju na tome da je roditeljstvo zajednička obaveza i briga oba roditelja, ne samo majke. Mnoge države su razvile niz politika kojima ohrabruju (a negdje i obavezuju) očeve na korištenje (dijela) roditeljskog odsustva, sve u cilju punog ostvarenja rodne ravnopravnosti. U direktnoj suprotnosti sa tim stoji predložena peticija jer omogućava ženama i samo njima pravo na nacionalnu penziju po osnovu podizanja troje ili više djece, čime se diskriminišu očevi koji ravnopravno ili većinom vode računa o podizanju djece i obeshrabruju se njihovi progresivni napori. Ovaj predlog bestidno podilazi sve glasnijem i opasnijem tradicionalizmu, a žene stimuliše da se vrate u sferu privatnosti i iznova preuzmu isključivu odgovornost roditeljstva. Ne pomaže tu odredba koju sa ponosom ističu da je korištenje ovog prava fakultativno, odnosno da ga mogu koristiti samo one žene koje to žele. Naprotiv, ona je obijesno sarkastična, budući da je siromaštvo žena u Crnoj Gori sve teže i sve nepodnošljivije, te da je razumljiva ekstatična podrška koju ovoj inicijativi pokazuju neke od njih, iako ona predstavlja najobičnije podmićivanje žena plitkom demagoškom retorikom i udjeljivanjem socijalnih beneficija, a na uštrb njihove slobode i ravnopravnosti.

Veličanje majke i materinstva pouzdan je indikator retradicionalizacije društva. Snažnu i posebno zabrinjavajuću potvrdu ove tendencije pokazala je i nedavno održana rasprava o kvotama za političku participaciju žena, vođena u okviru rada Radne grupe za izgrađivanje povjerenja u izborni proces. Uvođenje kvota od 30% kao privremenog mehanizma koji doprinosi bržem ostvarivanju rodne ravnopravnosti daleko je van domašaja žena u Crnoj Gori. Za to su se pobrinuli naši odabrani predstavnici koji sa lakoćom i u kontinuitetu ignorišu činjenicu da više od pola stavnovništva ne učestvuje ni u petini vlasti. Na to, naime, referira i ingeniozni predlog poslanika DPS-a, Miodraga Vukovića, da se, natenane, počne sa kvotama od 20%, pa da svako peto mjesto na listi bude predviđeno za ženu. Naredni bi izbori, 2016, ženama opredijelili 25%, oni 2020. 30%, itd, što bi u idealnom slučaju dovelo do ravnopravnog učešća žena u izbornom procesu negdje 2036. Sve to naravno u slučaju da DPS ne predomisli glede vladanja svojim feudom ili držanja do olako izrečenog predloga o povećanju političke participacije žena daleke 2013, godine kada je, može bit, udaren temelj “novoj staroj Crnoj Gori”, skupljanjem potpisa započetim na Cetinju, koje je žene u Crnoj Gori iznova i uz njihovu podršku, zazidao tako da im više ni oči ni grudi ne vire iz hladnog kamena.

( Paula Petričević )