Kuće su ljudi

U mom selu vlada pustoš. Činjenica je to koja ne može a da me se ne tiče, i pored višestruke odvojenosti – geografske, vremenske, emotivne. Prostor kojim su kolale okolnosti odgovorne za moj nastanak, za moj život, obrastao je u smrt. Groblja su popunjena, a kuće prazne, oronule. Odomaćile se zvijeri i korov. Snjegovi više nijesu prošarani prtinama, niti trave gazovima. Sve je poravnato za jednolično taloženje vremena.

Tek povremeno se osjeti neki odjek života. Selo je krajiško, dodiruje Hercegovinu, pa sve više služi kao jedna od tranzitnih tačaka za migrante. Taksisti ih približe granici, pokažu im kuda mogu da je pređu, a onda uteknu glavom bez obzira. Mnogi ih, u strahu od policije, ostave u srcu nedođije. Istovare ih kao nepotrebni teret. Nesrećne žene s dojenčadima prinuđene su da zanoće baš tu gdje se zateknu. Možda su ostale bez krova nad glavom, možda im on više nije bio dovoljan, ali sigurno su teška srca napuštale svoj sirijski, jemenski, ili libijski dom, koliko god bijedan bio. Daleko od kuće, snalaze se kako umiju. Nalože vatru nasred asfalta, u vrletima tuđinske zemlje, ne bi li pregurale noć. Tad planina živne kao nekad – kad su gorjele sasvim druge vatre – ne praveći razliku, kao da se nada novom početku.

Baba je govorila kuće su ljudi. Time je nesvjesno lamentirala nad kućom koju je morala da napusti zbog starosti, u kojoj je potrošila sva zadovoljstva i tuge. A svjesno nam je svima poručivala da se klonimo usuda mrtvog kapitala. Ipak, kako vrijeme prolazi, u njenim riječima nazire se dodatni smisao. Kuće su kao ljudi. U drugoj planini, na drugom porodičnom polu, samuje kuća koju posjećujem od svoje prve godine. Ljetnjih dvadesetak dana, i to je to – ritam koji mi omogućava da joj ujednačeno pratim trajanje, da joj očitavam vitalne parametre. Srodiš se s njom, projektujući joj dio sebe. A nijesi sam. I zaista, mijenja se kao živo biće. Otkako je sagrađena, kroz nju je proteklo toliko života, da se nešto od toga moralo ukalemiti u zidove, patos, plafon, namještaj. Udahnulo joj je odlike autonomnog vida postojanja. Zamišljena je kao zamjena za seosku kuću, koju su u ratu zapalili nacisti. Namijenjena joj je uloga sukcesora, uz nadu da je čeka bolja sudbina. Podignuta je odmah po završetku rata, kraj današnje glavne ulice, gdje je dotad prolazio put za konje, mazge i zaprege. Opšta modernizacija umalo joj je došla glave: džada je proširena na dvije kolovozne trake s trotoarima, što joj je potkopalo temelje. Tad se opasno nakrivila, ali ubrzo joj je pad zaustavljen potpornim zidom. I danas je kriva. Lopta će se sama od sebe otkotrljati s kraja na kraj hodnika. Bojimo se da bi je nivelisanje obezličilo, poravnalo joj dušu.

Nakon godinu dana čamotinje, zalivena pljuskovima i okovana smetovima, s ljeta se puni životom. Ti prvi koraci po pravilu su najpažljiviji – kao da je budimo iz zimskog sna. Starost raspoređuje kroz čitav svoj prostrani organizam. Čuva se dekubitusa, neke fatalne bolne tačke. Ono što je jednog ljeta boljka – idućeg je nekim čudom zacijeljeno. Vrata se uvijek oglase drugačijom škripom. Nekad se otvore na dodir, nekad na udarac, čvrsto zaptivena za dovratak. Paučina nas uvijek dočeka na različitim mjestima, sipci se oglase iz novih lajsni, drugi prozor slabije dihtuje i drugi kamin je obliven fosilizovanim nanosima kiše. Malo je potrebno da ponovo živne. I tad se gube sve one razlike. Ispod prašine se pomaljaju stari mirisi, dok u zidovima zgasne studen čim ognjište zaiskri i kroz žile četinarskih oblica pronese toplotu. U nečijem si udobnom krilu, osjećaš zahvalnost i prihvaćenost. Znaš da drugi ne bi dijelili isto osjećanje, znaš da je za sve kriva navika nafilovana uspomenama, ali s lakoćom čuvaš tu pristrasnost – kao tajnu nedostupnu drugima.

Koliko god jaka bila ta povezanost, često je oročena. Mnoge kuće opustjele su zauvijek jer nije imao ko da im se vrati, što bi se moglo nazvati prirodnim krajem, ali previše je onih koje se gase kao kolateralna šteta neraščišćenih porodičnih odnosa. Gotovo da bi se moglo govoriti o jednom te istom obrascu. Brojna seoska familija, razuđeni život unutar ista četiri zida, raštrkanost koju donosi odrastanje – svako na svoju stranu, stožer koji ne napušta, koji ne odustaje čak ni uz prekide uzrokovane starošću, sve dok ne dođe dan da joj se nikad više ne vrati. Nastupa teška dilema: što dalje s njom? Potomci ne žele da je prodaju, ne žele ni da je dijele, pa se okupljaju oko najpogubnijeg stava: zajednička je, svi su joj jednako pripadali i svi treba da je jednako koriste. Sve ostane na sporazumu koji važenje crpi iz nekadašnjeg zajedničkog života, a koji gubi iz vida realnost, da je u međuvremenu došlo do diobe na više posebnih života, da je u praksi teško povratiti onu staru jednakost. Svi bi rado otišli, ali plaše se da načine prvi korak. Ne žele da ostali pomisle – evo ga, objavio je svoje ekskluzivno pravo na zajedničku svojinu. Zarad rodbinskog mira bira se linija manjeg otpora, pa je na snazi nekakva ravnoteža straha. I tako se dom pretvara u spomen dom.

Nekad ni to nije najgori scenario. Praznina, ako ništa drugo, nanosi štetu na duži rok. U istoj toj planini pažnju turista privlači kuća s dva lica. Istočnu stranu naseljava siromašna porodica, koja jedva spaja kraj s krajem, pa joj na kraj pameti nijesu nekakvi estetski poduhvati. U zapadnom dijelu skućili su se njihovi bliski, imućniji rođaci. U nezboru su. Istok ne komunicira sa Zapadom, hladni rat usidrio se na najužem mogućem terenu. Umjesto gvozdene zavjese – noseći zid, ono što istovremeno razdvaja i drži na okupu. A spolja gledano, čini se da najviše trpi kuća sama. Na jednoj polovini posivjele daske, rasklimatani prozori i zarđali krovni pokrivač, na drugoj eloksirana bravarija, poluoblice svježe premazane sandolinom, ganc novi sendvič-krov. Sve i da ne znaš što se zbiva unutra, jedan usputni pogled razjašnjava glavni problem. Kuća bolno svjedoči o podijeljenosti.

( Nikola B. Nikolić )