"Labudova" pjesma

Ukupna analiza ima osnovu u zvanično objavljenim revizorskim izvještajima. Ali, analize revizorskih detalja su šturo štivo. Naredni redovi su sažeto isticanje šta nam je kao ovako zapuštenoj zajednici možda za raditi i zaboraviti, odnosno uz gorčinu čak i za progutati.

Iščitavanje revizorskih izvještaja aluminijskog “čeda“ od 2002. do 2012. (bez 2006/2008, najunosnijih baćuškama) markirano je dugogodišnjim gubitkom koji je pojeo slabašni kapital, odnosno, jasnije za laike, može se ubiti bilo kakva nada značajnije prodaje imovine, koja je više bajka za jednogodišnjake, nego što je ima u knjigama kompanije.

Takvo mrkim bojama obojeno stanje ne mora i ne treba da bude tragično i neodrživo za budućnost Crne Gore, za period minimum sljedećih deset godina. Očigledno je da će poreski obveznici morati preuzeti obaveze koje pripadaju dijelu vlasništva nad ovom “rupom bez dna“.

1. Da treba odmah pokrenuti međunarodnu arbitražu i podijeliti opterećenost za naredni period, državnički je neophodno. I to arbitražu zbog lošeg činjenja kako strateškog investitora, tako i javnih radnika u Crnoj Gori. Tako će baćuške morati reći, da bi smanjili svoje gubitke, navodno sa kim su i kakve su privatne poslove zaključili preko leđa poreskih obveznika Crne Gore.

2. Ne treba isplaćivati ništa odmah, čak ni protestirane garancije. Ukoliko je u ovom trenutku mađarski dio nesporan, onda dio depozita koji je iznešen iz Crne Gore kao posredni novčani kolateral za KAP, a depoziti su sa tržišta Crne Gore, treba odmah vratiti na domicilno tržište, bez obzira što je u toku oslobađanje uz primjenu nižih pasivnih kamata sjajnog depozitnog potencijala sa lokalnog tržišta prema ostalim banakama u CG. Tek onda vratiti dug mađarskoj mikrokreditnoj banci.

3. Protestiranje garancija (isplatu) prema VTB-u treba privremeno obustaviti, jer već smo javno podučeni da se “...život ili posao ne odvijaju na osnovu ugovora...“, pa ako je po ovom principu kradena struja iz evropske interkonekcije, onda se ova magličasta bankarska institucija tako može privesti “k poznaniju prava“ i uvidjeti, prije plaćanja garancije koja možda nije trebalo da bude ovjerena, šta je suština duga KAP-a prema VTB-u. Jemac jeste odgovorna pozicija u finansijskim zamešateljstvima, ali je u ovom slučaju jemac bio preopterećen gdje je trebalo da bude manja brojka zaduženja. Mnogi podaci ukazuju na kronističke sheme od strane ove finansijske grupacije baćuški. Zato je milijarda u zahtjevu prema međunarodnoj arbitraži više jalova prijetnja, nego održiva osnova poslovnog zahtjeva.

4. Raspoloživi revizorski izvještaji ne sadrže ukupan dug prema Elektroprivredi Crne Gore. Taj ukupni dug će se morati prebiti, nažalost. Ali, takva naporna i pravno visoko osjetljiva tobožnja multilateralna kompenzacija treba da vodi potencijalnoj neodložnoj smjeni udarnih javnih administratora (malih i velikih) i ukupnog upravljačkog i rukovodećeg tima EPCG-a. Prećutno odobrenje Vlade CG da se ne plaćaju poreske prinadležnosti od strane jedne od najvećih kompanija privrednog sistema, predstavlja samoubistvo ekonomije Crne Gore i ne može biti da je “ekonomska politika na parče“ u ovome nevina, iliti neznavena. Dug EPCG i Rudnika za poreze, doprinose i carine prećutno je odobren. A, prećutnost u modernom biznis dogovoru ima validnost ugovora u konceptu primjene vladavine prava. Ovo zna svaki prosječni ekonomista. Biznis nije forma, nego suština. Budžet države, takođe. neće budžet CG propasti zbog ove fiktivne kompenzacije, jer robe odnosno pare su već razmijenjene, ali van granica CG. KAP nema budućnost u ekonomiji CG i ako je ovo cijena – treba da je platimo kao poreski obveznici kroz krajnju cifru deficita. Jeste gorka pilula, međutim ova “velika žaba“ se više ne može samo gledati, pošto svakim danom postaje veća. Država jeste povjerilac EP CG; i KAP jeste dužnik EPCG; zakonski/ pravo/ legalistički će biti naporno proizvesti državu u dužnika (sa kim odnosno od koga, to je pitanje). Međutim to je onaj dio koji nas treba da vrati opet u EP CG (naravno i CGES), i zvanično dokumentima treba da potvrdimo da znamo da se Italijani nisu pokazali boljim od našeg inžinjerskog kadra, čak ni u upravljanju. Samoobilježili su se kao još jedan strateški investitor oslonjen na poreskog obveznika zemlje u razvoju. Njihove prijetnje međunarodnom arbitražom treba samo da posluže da se bolje pripremimo kao država za tu arbitražu, jer je italijanski dolazak na naše tržište, već u više navrata osporen od njihovih javnih struktura, što im na arbitraži ne može biti dobro tlo za dobijanje željenih dosanjanih pola milijarde eura. Ova “žaba“, fiktivna kompenzacija oko strujnih “pružanja“ KAP-a u višegodišnjem periodu, treba se progutati odmah kako bi se vratili budućnosti razvoja, s ciljem okončanja bavljenjem kriznim menadžmentom prepunim jalovog spinovanja da KAP može opstati. To je bajka, čak i za bebe koje ne razumiju bajke. Od strane poreskih obveznika, ova žaba je mnogo realnija za legalno prihvatanje od većim dijelom lažnih osnova za protestirane garancije. Ovo je čisto kao jednostavni input za “ekonomsku politiku na parče“, koja traži da joj vjerujemo da brani javni interes CG, a u stvari će se uljebiti preko leđa poreskih obveznika CG-a. Prosto po receptu donjogoričkih poljanskih gurua. Neoliberalci i socijaldemokrate u Crnoj Gori podjednako ne mrze džabe pare iz budžeta. Zato su i baćuške završile u lažnjikavim igrarijama riječima o “zlatnoj koki i zlatnim jajima“. Sjetite se - bješe jednom film Diznijeve produkcije o zlatnoj guski koja je svojim zlatnim jajima ugrozila stabilnost Fed-a. Baćuške su daleko od fantazije čuvene američke filmske produkcije, ali vole tu vrstu spinovane simbolike da plasiraju u malenoj zajednici čijom se sudbinom igraju već vjekovima, neopravdano neodgovorno. “Majka Rusija“ je kroz i uz KAP od 2005. godine naplatila ukupne višestoljetne dugove od Crne Gore, date našoj udarnoj dinastiji Petrovića. Skoro dvije milijarde su već prošle kroz njihove kanale. Treba ih tužiti za neodgovornost što su ušli u preduzeće, kojem nisu željeli da se posvete kao investitori i vlasnici, nego samo kao paraziti CG. I u tome su uspjeli. Oglodali su ono malo što je bilo ostalo nakon ratnih igrarija iz 90-ih. Bilo je prije ekonomske krize vrijeme kada je zatvoriti KAP značilo donijeti odluku kojom se sugeriše daljnje umanjenje privredne aktivnosti, i to u segmentu koji je zavisan od izvoza aluminijskih ingota. Više nije tako: više nije samo pričica za koloritne neoliberalce sa donjogoričkih poljana, jer su upravo baćuške KAP svele na izvoz koji je bio pokriven uvozom, pošto su intenciono bježali od crnogorskih preduzeća, zbog strogo usmjerene likvidnosti prema svojim kanalima van Crne Gore. To javno dostupni revizorski izvještaji besprijekorno potvrđuju.

5. U krajnjem, KAP nema ekonomsku ni razvojnu budućnost. Odustajanje od arbitraže s kraja 2008. godine i Ugovor o poravnanju iz 2009. godine su, u vremenu krize privatizovane kompanije, naše nezasluženo decenijsko “mezimče” ekonomije spasili parama poreskih obveznika i dali Rusima šansu za stabilizovanje, pa restrukturiranje koje je opet plaćeno javnim novcima. To je bila posljednja šansa, za koju su podjednako dobro znali i radnici, i baćuške, i oni koji djeluju kao da im je KAP privatna prćija. Vrijeme je da se sve zatvori, razruje, postupno očisti sljedećih desetak godina, sa onih €100 miliona ulaganja u ekologiju koje ćemo morati izdvojiti iz budžeta, radio/ne radio KAP. KAP ih neće odvojiti i to su neprofesionalnim činjenjima Rusi nesumnjivo dokazali. A, potom tamo neke 2025. godine neka se počne podizati vinograd ili šta god. Čak je i isprazni spomenik našem ekonomskom nesposobnom javnom djelatniku, kao simbol, dovoljan. Poništiti privatizaciju od prije neku godinu; trebalo je eventulano krenuti kroz realizaciju zakona o nacionalizaciji kada su se potpisale garancije, ali je sada kasno za takvo rješenje. Nedavno je uveden stečaj, stidljivo i bojažljivo i na mala vrata, uz kontinuirano izvinjavanje Vlade i Ministarstva finansija, što su se usudili da traže pare poreskih obveznika koje su je trebalo tražiti istog trenutka kada su prenešena sredstva Dojče banci (početkom 2012. godine) zbog urgentnog protestiranja garancije. Ukupna situacija rezultira daljnim obogaljenjem fabričice, uz rješenja stečaja koja otužno svjedoče o bliskom kraju. Stigao je i bankrot. To jeste formalni kraj. Poreski obveznici Crne Gore nemaju više sredstava. Slavina za jalovosti u sferi ekonomije treba da je potpuno prazna. Ostajemo kao incident za udžbenike ekonomije. U tim udžbenicima edukovaćemo se o tome kako se ne brani i ne zastupa javni interes. To će primjerom privatizacije KAP-a u malenoj Crnoj Gori biti egzemplar nekompetencija i namjernog lošeg činjenja. Plaćaćemo još dugo globu tuđeg, ali i našeg sistemskog neznanja. Vrijeme je da ekologiju devastacije i ekonomsku politiku džeparenja (ovo je podjednako primjenjivo na sve odgovorne za ekonomsku politiku u CG) zamijenimo odgovornošću prema javnom interesu; ne zbog jalovog spinovanja idiota od poreskih obveznika, odnosno birača, nego zbog održivog ekonomskog razvoja Crne Gore.

6. O korupciji se ovdje nikada neće pričati, dok su nam ovakvi strateški investitori potreba; i, dok su sudovi i tužioci bez minimuma profesionalnog smisla da razvijaju zakone, usaglašavaju prakse i brane struku. Ekonomski krivično bi bilo važno znati zašto je dokumentacija iz okoline podgoričke Velike pjace odnešena od strane baćuški taman prije pokretanja stečaja. Ipak, imajući u vidu koliko smo institucionalno nezreli, a koliko nam tužioci žele da malo znaju, a da se u ekonomskim sporovima opravdaju vještacima sposobnim na priči ali malo kompetentnim za novine modernog biznisa, to neće nikada biti urađeno od strane CG institucija tokom bar ovih generacija obilježenih krahovima AB revolucije. Možda naredna generacija bude bolja.

7. Bilo bi zdravo za buduće perspektive razvoja Crne Gore da ova zapuštena zajednica u vrijednostima čovjeka, poštovanju žena/djece/nemoćnih/nezaštićenih/osoba sa posebnim potrebama, ima pravo na labudovu pjesmu udarnog političara Crne Gore, koji je na čelu formalno-parlamentarne demokratske zajednice već čitav kvartal od vijeka. Pozitivna i nobilna metaforičnost veličanstvenog umiranja labuda, koji čitav svoj život u vrhunskoj ćutalačkoj ljepoti oplemjenjuje prirodu i okruženje, nije sudbina Crne Gore, njene ekonomske politike. Čak je daleka i simboličnost javnog grandioznog gesta, kojim je političaru u zalasku ili na prekretnici karijere neformalno, ali časno, obezbijeđeno da može da se povuče, čak i od političkih neprijatelja, pošto je u većini vodio dobru borbu tokom svojih političkih sukoba, borbu koja je imala za cilj bar minimum zaštite javnog interesa, koliko god javni interes u ovom vremenu bio knjiška efemerna definicija za svakog političara svijeta. Međutim, takav izbor nije imanentan budućnosti ekonomskog razvoja Crne Gore. Rašomonijada tobožnjeg održavanja tobožnje procesne industrije iz Golubovaca je transparentna koprena, koja će našeg udarnog političara obilježiti u ukupnom javnom radu. Nije istorijski korektno, ali ekonomija nije ni umjetnost ni matematika. Ponajmanje marketing i uvriježeno spinovanje.

( Mila Kasalica )