"Na livadi sam sebi i direktor i poslovođa"

Šezdesetogodišnji Nikšićanin Momčilo Nerić, čobanin, mjesecima plijeni pažnju putnika namjernika koji prođu magistralnim putem Nikšić-Plužine. Ono što Nerića čini drugačijim od ostalih čobana su stolica i štap od kojih se ne odvaja. Strancima, ali i domaćim turistima koji prođu tim putem, simpatično je kada vide Momčila da sjedi na sred livade u Brezoviku, odmah pored bolnice za plućne bolesti „Dr Jovan Bulajić“, i čuva stado ovaca. Zato ga svi pozdravljaju, pojedini zastanu da ga fotografišu i da se upoznaju sa njim. A on se samo osmjehuje i pomjera stolicu, kako ovce promijene mjesto.

„Žena i ja smo radili u zlatnoj firmi ’Šik Javorak’ i kada je propala 2000. godine morali smo da prodamo radno mjesto i oboje smo na Birou rada, gdje primamo po 33 eura. Od tada sam stolarsku radionicu zamijenio livadom. Da mi je današnja pamet i da se mogu vratiti u mladost, ne bi me preduzeće gledalo, već bih se samo bavio stočarstvom. Sam sebi sam i direktor i poslovođa, niko mi ne komanduje, a tu je i moja ’fotelja’ koju mi niko ne može oduzeti. Bolje je čuvati stoku, nego zavisiti od nečije milostinje“, ispričao je Nerić koji ima petoro djece – sina i četiri kćerke, od kojih su dvije udate.

Naglasio je da mu je sin najstarije dijete - da ne bude da toliko djece ima zato jer je, po nepisanom crnogorskom običaju, „išao na sina“.

„Ne, ja sam išao po onoj staroj - djece, para i pameti nikada dosta. Djeca su najveće bogatstvo koje čovjek ima“, sa ponosom je kazao on.

Ima šezdesetak ovaca i dvije krave o kojima brine supruga.

“Ne može se zaraditi od stoke i steći neko bogatstvo, ali može lijepo da se živi, da od nikoga ne zavisim. Ne boli me glava ni oko čega. Prodajem jagnjad, a po desetoro zakoljem za moju familiju, što za slavu, što za zimu. Ovu livadu sam zakupio kod bolnice i kada pokosim sijeno za zimu, tu smo stalno ovce, ja, stolica i štap. Poznati i nepoznati sviraju kada prođu autom i po cijeli dan dižem ruku i javljam se. Staju i stranci, valjda sam im simpatičan što sa stolicom čuvam stoku, nešto mi pričaju, ali ne razumijem ih. Neko i slika... I kada kiša pada, stolica je tu. Prije neki dan, po onoj kiši, ja sam bio ovdje, čuvao ovce. Sjednem na stolicu, kišobran u ruku i čuvam“, kaže “čobanin sa foteljom“.

Mnogo je anegdota vezanih za njega i stolicu.

„Bio ovdje u bolnici jedan čovjek od 78 godina. Dolazio kod mene, pričao, i kada se vratio u sobu kazao je drugim bolesnicima – ’Evo mi je 78. godina i u životu nijesam vidio čobanina sa stolicom prije danas’”, sa osmijehom je ispričao Nerić.

Galerija

( Svetlana Mandić )