Dvije škole – dva aršina

Svi oni koji vole Crnu Goru, žele da je vide kao demokratsko društvo zasnovano na vladavini prava i poštovanju dogovorenih (ugovorenih) principa. Bez takvih načela svako društvo je osuđeno na brojne teškoće i onemogućeno da iskaže sve svoje potencijale. Tako mislimo i mi, pravoslavni hrišćani i sveštenici – koji sebe doživljavamo ravnopravnim građanima (ni povlašćenim, ni podređenim), sa ostalim stanovnicima Crne Gore. A ako tako ne misli ovdašnja vlast, onda imamo veliki problem.

Jer, hrišćanin je dužan da poštuje državne norme i načela, ali ne mora da ih voli – što bi reko francuski filosof Ruso: „Hrišćanin nikada do kraja i u potpunosti nije vezan za bilo koju zemaljsku državu, jer se u osnovi osjeća pripadnikom Nebeskog Carstva “. I to je tako, od Hrista, pa do danas. Međutim, od Hrista, pa do danas, važi i Gospodnje načelo: „Caru carevo, a Bogu Božije“! To načelo ne ostavlja nikakvu sumnju u pogledu toga da li će hrišćani biti uredni i odani podanici zemaljske države.

Sa druge strane, savremene državne vlasti se zaklinju u to kako poštuju, ali i kako vole načela zakonitosti, pravednosti i principijelnosti. I to je tako normalno, jer su državne institucije i oni koji personalno obavljaju političke funkcije, upućeni da kreiraju i osnažuju demokratske norme po kojima društvo živi. Zato kažem da je problematično kada naša crnogorska vlast pada u iskušenje da svojim ponašanjem narušava demokratski, zakonski i sekularni karakter države i društva.

Danas u Crnoj Gori rade tri vjerske škole – dvije medrese (u Tuzima i Rožajama) i jedna bogoslovija na Cetinju. Medresa u Tuzima je počela sa izgradnjom 2000. kao „prva islamska škola u Crnoj Gori“, dok je medresa u Rožajama otvorena 2001. kao ogranak medrese u Novom Pazaru (Srbija). Ova druga je registrovana jedino u Srbiji. Koristim ovu priliku da upravama obje vjerske islamske škole poželim svaku sreću i napredak u radu. Poželio bih im da i oni dočekaju 150. godišnjicu uspješnog rada, kao što je to ove godine dočekala i proslavila Cetinjska bogoslovija. Moje emocije, hrišćanina i vjernika, uvijek su i samo su pozitivne prema vjenicima muslimanima i njihovim vjerskim institucijama. Smatram sebi bliskim svakoga onoga koji „ima straha od Alaha“.

Međutim, zabunu mi prave ovdašnji političari, u čija vjerska uvjerenja nijesam upućen (i neka nijesam – jer je to, između ostalog, stvar ljudske intime), ali mi smeta njihovo neprincipijelno ponašanje na polju građanskih normi i upravljanja sekularnom državom. Evo o čemu se radi.

Ovih dana smo organizovali proslavu 150. godišnjce od osnivanja Bogoslovije na Cetinju 1863. Ovo nije prilika za širu istorijsku retrospektivu, ali podsjećam na osnovne fakte:

Školu je osnovao knjaz Nikola, uz pomoć arhimandrita Nićifora Dučića i budućeg mitropolita Ilariona Roganovića. Radila je uspješno, sa izvjesnim prekidima (Crnogorsko-turski rat 1876-78; Prvi svjetski rat; Drugi svjetski rat i vrijeme komunizma). Mijenjala je statuse i statute, imena, planove i programe... ali je uvijek bila i ostala mjesto školovanja prvenstveno pravoslavnog sveštenstva u Crnoj Gori, a pored toga je jedno vrijeme kao bogoslovsko-učiteljska škola proizvela brojne učitelje, državne službenike i narodne prvake. Među stručnim bogoslovskim predmetima, i onim opšteg jezičkog, filosofskog i istorijskog karaktera, u njoj su se od početka, izučavali predmeti kao što su: srpski jezik ili recimo srpska istorija sa geografijom! Ovo pominjem kao notornu istorijsku činjenicu, kojom ću pojasniti pitanje koje se otvara pred nama. Isto tako, od osnivanja ove jedine i najstarije crkvene škole u Knjaževini (a potom i Kraljevini) Crnoj Gori, njen pokrovitelj i zaštitnik je bio Sveti Sava, prvi srpski arhiepiskop. Zato, kada mi danas, u obnovljenoj Cetinjskoj bogosloviji (koja neprekidno radi od 1992. do 2013.), pored brojnih ostalih predmeta, učimo đake srpskom jeziku i književnosti, ili kada ih učimo istoriji hrišćanstva ili istoriji Srpske crkve i kada proslavljamo Svetog Savu, mi ne radimo ništa drugo – do ono što su radili knjaz Nikola i crnogorski crkveni prosvetari od 1863. do 1918.

Dakle, na ovu proslavu najstarije srednje škole u Crnoj Gori, škole iz koje su izrasle druge srednje škole i gimnazije, pa u neku ruku i savremeni crnogorski Univerzitet, pozvali smo i predstavnike crnogorskih vlasti. Pozvali smo ih da nam se priključe u organizaciji slavlja ili da makar budu gosti koji će proslavi prisustvovati. Odbili su! Neću imenovati pojedince, ali ću reći da su se izgovarali sljedećim stavovima: Cetinjska bogoslovija nije dio prosvjetnog sistema Crne Gore; proslava pada u dane predizborne kampanje na Cetinju; i zamislite – nijesu sigurni čijim interesima služi Bogoslovija Svetog Petra Cetinjskog! Da li interesima Crne Gore, ili nečijim tuđim!

E sad, g. Igor Lukšić (koga, istine radi, nijesmo lično kontaktirali oko bogoslovije, ali jesmo druge ljude iz Vlade, ministre nadležne za ovu tematiku), prošle, 2012. godime, dva puta je - u svojstvu predsjednika Vlade - posjetio medresu u Tuzima. Jednom na proljeće prilikom maturskih svečanosti u toj školi, a drugi put u oktobru, uoči samih parlamentarnih izbora. Ni jednom ni drugom prilikom pomenuta medresa nije bila dio državnog obrazovnog sistema. (I neka je bio, žalim što nije imao vremena da ode još koji put – jer to medresa zaslužuje.) Ta medresa nosi naziv turskog sultana Mehmeda Osvajača, čovjeka koji je, kao okupator balkanskih hrišćanskih zemalja, bitno uticao da srednjovjekovna Crna Gora izgubi svoju samostalnost. Što bi rekli neki ovdašnji umjetnici – taj čovjek je uticao da Crna Gora (Zeta) - „nestane“! (I neka nosi takvo ime, potpuno je pravo ovdašnjih muslimana da svojim školama daju imena koja oni hoće.) Na maturskoj svečanosti u Tuzima, zajedno sa Lukšićem bio je potpredsjenik turske vlade g. Bekir Bozdag. Lukšićev govor, i sve što se na toj akademiji progovorilo, simultano je prevođeno na turski jezik!!! (Ponavljam – i neka je. Neka ljudi slave i pričaju kako oni hoće!)

Samo, pitam se kao građanin, kao sveštenik i kao rektor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog, zašto isti principi, koji su važili za mladu i perspektivnu medresu, ne važe i za najstariju crnogorsku srednju školu?! Po čemu je ime Svetog Petra Cetinjskog manje podobno od „Mehmed fatiha“? Po čemu su finansijska sredstva iz Turske (koje u vidu pomoći dobija medresa u Tuzima – i neka dobija, dao Bog da im ništa ne nedostaje), čistija od onih iz Srbije (koje između ostale pomoći iz Crne Gore, dobija Cetinjska bogoslovija)? Po čemu prisustvo države Turske i upotreba turskog jezika, predstavlja manji problem za državu Crnu Goru od učešća države Srbije, i upotrebe srpskog jezika u Cetinjskoj bogosloviji? Zašto pred neke izbore treba otići u medresu, a ne smije se poći u Bogosloviju? Kome smeta ime i prisustvo poglavara Srpske pravoslavne crkve na Cetinju, a ne smeta mu prisustvo predstavnika Islamske zajednice u Turskoj dr Ali Erbasa, ili recimo direktora turske vladine agencije za dijasporu Kemala Jurtnaca – u Tuzima? Ponavljam po stoti put, meni ovi Turci ne smetaju. Šta više, dobro su nam došli, ali kakvi su ovo dvostruki aršini crnogorskih vlasti?

Odgovori na ova pitanja mnogo su bitniji za zdravlje i budućnost crnogorskog društva nego li za opstanak Cetinjske bogoslovije, jer mi se, uz Božiju pomoć, i molitveno zastupništvo Svetoga Petra Cetnjskog Čudotvorca, spremamo za narednih 150 godina života i rada, za dobro Vaseljenske Crkve, i za unapređenje njene vjekovne prosvjetne, duhovne i moralne misije u Crnoj Gori.

( Gojko Perović )