Umjetnički gest koji zaslužuje divljenje
Poznati njemački kritičar o izložbi Tomašević u frankfurtskoj galeriji “Perpetuel”
Ipak je možda moralo doći do toga. Napokon, motiv vode, kao i motiv bazena, se pojavljuje zapanjujuće često u njenom djelu. Sa druge strane, Jelena Tomašević već godinama preferira čelik, kao radni materjal svoje umjetnosti. Tako da ćemo jednog dana, u vodećim žurnalima, čitati kako je zakoračenje u prostor crnogorske slikarke u njenim slikama bio gotovo prorokovano.
No i pored toga je izložba ove 1974. godine rođene umjetnice u frankfurtskoj galeriji Perpetuel jedno istinsko iznenađenje. Napokon, njeno površinski reducirano, čudnovato sirealno nadahnuto slikarstvo, kojim je Jelena već prije osam godina na Bijenalu ubjedljivo skrenula pažnju na svoj rad, na prvi pogled prije svega grafički osmišljeno.
Ništa na njoj, izuzimajući možda slikovne postamente, nije unaprijed upućivalo na ogroman bazen, kojim je Tomaševićka, kao prostorno-ispunjavajućom instalacijom, osvojila malu galeriju.
Object of Punishment
Poput jedne prvotno naduvane a potom razorno nogom diva zgažene konzerve sardina, miruje čelični kolos u prostoru i zapanjenog posmatrača namah obara prije svega količinom zagonetnosti.
Kako je skoro 400 kilograma težak „Object of Punishment“ uopšte stigao ovdje, kako je uspio da prekorači prag ulaznih dveri? Koga želi, zašto i radi čega da kazni? Da li je ovaj Pool, prometnut u dvoranski bazen, moguće sam po sebi dostatno kažnjen i uopšte, šta nam hoće reći tako čudnovat naslov?
Kako da se u njega uđe i ponovo izađe, mora li se prije toga tuširati, radi li se ovdje o „Waterboarding“-u, mučenju i slično tome, te gdje je, sasvim među nama budi rečeno i apropos svega, čuvar bazena? Usput, zašto u bazenu transsupstancioniranom u umjetninu, ipak nema vode?
Pitanje do pitanja, na koja se ni koncentracijom na formalno iskonsko vajarski konvent jedva može dati razjašnjujuci odgovor.
I ko zna, možda iz ovako znalački očvoruganog provijava samo kraj jednog veličanstvenog ljeta.
Kao umjetničkom gestu se Tomaševićkinom „Object“-u, finalno, možemo samo diviti.
Zakoračenje u prostor ove mlade umjetnice, u svakom slučaju, je ispalo sve samo ne stidljivo.
(preveo Mirko Vuletić)
( Kristof Šite (Frankfurter Allgemeine Zeitung) )