Ples sa smrću

Kurčim se da ne bih pokazao koliko me strah, napisa Tijanić u svom testamentu.

Tako to biva kada živite u opustošenoj zemlji i poniženom društvu. Tamo gdje za novinarstvo treba hrabrost, tu caruju strah i trepet. I tišina. Sve što se desi je očekivano, ništa što se izgovori nije sramotno. Koliko god bilo izmišljeno i lažno. Živimo na pustom ostrvu gdje vladaju kukavice, odlučuju moćni i bogati, pišu nepismeni, psuju najgori.

Par naivnih se ne predaje, ne želi da vidi pustinju oko sebe i pokaže bol koji osjeća od raspeća. Javno se kurčimo, u tišini plačemo. Jer kad bismo mi pokazali strah, šta bi ostalo od onih kojima smo mi jedina nada. Koji ne smiju da govore ili pišu, ali koji nijesu prestali da vjeruju.

Premijer nam, ipak, vidi strah. Sakriven iza višestrukog prstena tjelohranitelja, naoružan milijardama otetih para, okružen hordom ulizica i plaćenika, naslonjen na budžet i sve institucije - on već godinama, junački, pokušava da dosanja san. Kukavica bi da nam vidi leđa. Kaže, bojimo se nestanka sa javne scene. Čemu se on raduje. Jer, pusto ostrvo je njegov san. I čini mu se da mu je tako blizu ostvarenja.

Sanja zemlju u kojoj će biti okružen samo svojim kerovima, dresiranim naravno. Sanja jutro kada će sve novine izgledati kao Magloid, a sve televizije kao Farma. A opozicija kao SNP. Kada će njegov krojač s Uba moći svakom da uzme mjeru, svakog da isplati za lijepo mišljenje o njemu i najboljem drugu - premijeru. Ili kada njegova beba neće morati da psuje novinare zato što ga snimaju, jer će svako snimanje u stvari biti njegov foto session.

Ali, koncept kukavice i pustog ostrva ima svojih prednosti. Naročito u vrijeme duboke ekonomske krize. Naime, kada premijer postane apsolutni gospodar pustog ostrva, napraviće se brojne uštede u našem budžetu. Više neće biti potrebe da se plaća jedan pisac doušnik, prodavac falsifikovanih ikona i utjerivač dugova. Budžet će odahnuti od kamarile drugih pisaca koji su služili svakom režimu i pisali ode svakoj vlasti.

Za tanjir pasulja i šaku dukata. I poneko mjesto u upravnom odboru. Bez napojnice će ostati slikar velike glave i malog srca. I vajar koji je odlučio da promijeni profesiju i postane kerber. Kada premijer ostvari ono što je najavio, neće biti potrebe ni da se budžetski održava 30-ak propagandističkih medija, članova takozvanog regulatornog tijela.

Farma i Magloid biće proglašeni za jedine čuvare istine. A Duško Marković za jedinog garanta Pravde. Zoran Pažin bi bio VDT, a Veljović ANB. Tada će sa platnog spiska države i paradržave biti skinuti pašenozi i svastike, prevareni muževi i ostavljene ljubavnice. Everyman. Svi oni koji se Đilasovoj hrabrosti i mudrosti iz 50-ih danas dive sa jahte njihovog Tita. Daleko je sunce. Analitika će se preseliti i fizički tamo gdje je uvijek pripadala, u Udbu, a sintetika će ostati da vodi ministarstva.

Sudbinsko pitanje od koga zavisi budućnost pustog ostrva glasi: šta će biti sa SDP-om! Cinično, zar ne?! Naivni očekuju da kod njih prevladaju principi nad interesima, mudri znaju da se od političara ne mogu očekivati viteški potezi. Još kada čuju premijera koji im sa podignutom obrvom prijeti, zamišljam kako im se znoje pozicije. Svrbi ih zadnjica, jer gdje bi s njom ako im se izmaknu fotelje.

Zato je Rašku trebalo 60 dana da zaključi kako su premijerove bebe nevine, a novinari nasilni. Jer, lažno prijavljivanje je najgora vrsta nasilja. Jednog dana, kada pusto ostrvo nasele ljudi, ostaci preživjelog SDP-a moći će da kažu kako je Ranko osudio napad premijerove horde na nedužne kolege, dok je Raško bio nemoćan da utiče na nezavisnog direktora uprave policije koji je DPS!

Zar istu priču ne slušamo oko KAP-a, Prve banke, brojnih kriminalnih privatizacija, napada na novinare, oko afere Snimak, crnih trojki i sličnog? Izgovori su dobri i sa političkog i sa psihološkog stanovišta - donose i glasove i spokoj.

Kako onda da ne zviždimo. I premijer bi se složio - time najbolje rastjerujemo strah u mraku kojim nas okružuje. Razgonimo crne oblake nad pustim ostrvom tako što lajemo. Na zvijezde. Ali, ništa nije uzaludno. Pa ni ovo pisanje.

Premijer misli da su sila i novac moćniji od principa i vrijednosti. Zato je zbunjen što još nije pobijedio. Njegovi bljuju ali ne pomaže, njegovi prijete ali ništa ni od toga, njegovi reketiraju ali i to je uzalud, znaju njegovi i da biju ali i to smo preživjeli. Premijer i njegovi znaju i da pucaju, zato se kurčimo. Zato je, u stvari, pisanje ples sa smrću.

U susret njoj zviždim i lajem jer - šta je smrt u poređenju sa uživanjem u ismijavanju nasilnika i njegovih kerova. Zato premijer griješi kada hrabri sebe i svoje da će nas pobjediti. Njihov poraz je neminovan, što ga duže budu čekali, teže će im pasti.

P. S. Ovo je svojevrsni omaž Aleksandru Tijaniću i Dušku Jovanoviću. I njihovoj ukletoj profesiji u koju su ušli iz različitih pobuda i koju su različito obilježili. Na različit način ih je i koštala života.

( Željko Ivanović )