Dobre sluge loši gospodari

U narednom periodu dnevni list „Vijesti“ će biti spreman da čuje i postupa po pritužbama čitalaca koji smatraju da su njihova prava u medijskom predstavljanju bila ugrožena, ali i da štiti prava novinara da budu nezavisni.

Davnih devedesetih, lingvista Ranko Bugarski je objavio knjigu „Jezik od mira do rata“. Posvetio ju je sestri Vesni, ponosnoj građanki Sarajeva. U knjizi je sa bolnom tačnošću prikazano kako je započinjao rat, prvo u jeziku i medijima, da bi se potom preselio na bojišta diljem jedne nekad srećne zemlje. Knjiga Ranka Bugarskog je opomena, kojoj se s vremena na vrijeme valja vraćati. Ona je bila dodatna inspiracija za ideju da u crnogorskim gimnazijama počne da se izučava medijska pismenost, predmet koji u svim razvijenijim zemljama već decenijama ima važno mjesto u okviru školskog programa. Crna Gora je zasada jedina zemlja u regionu koja ima takav izborni predmet koji je pohađalo više stotina mladih ljudi. Oni bez velikih teškoća prepoznaju kada se i kako na crnogorskoj medijskoj sceni ugrožava kvalitet javne riječi, pravo javnosti da zna ili obična ljudska potreba za pravičnošću i humanošću.

Mediji imaju izuzetno veliku ulogu u demokratskim društvima. Oni su kontrolori moći koja se lako može otrgnuti. Zato novinari po definiciji treba da budu kritički posmatrači institucija i ličnosti koje u društvu imaju najveći političku i ekonomsku moć. Od javnih glasila se takođe očekuje da budu realistično ogledalo društva, u kome će svaka društvena klasa, sloj i grupa imati svoju sliku i čuti svoj glas. Ali, iz slike društva koju pojedina glasila nameću često „ispadaju“ mnoge grupe i ne čuju se drugi glasovi osim glasa onih koji imaju moć.

Kada se sve ovo ima u vidu, jasno je da su mediji slični vatri ili vodi: sjajne su sluge, ali mogu postati loši gospodari. Zbog toga nema države u svijetu koja se neprekidno ne mora boriti da unaprijedi demokratski potencijal medija i da zaštiti javnost i pojedince od mogućih neistina ili manipulacija. Najzad, čitavo „globalno selo“, u kojem protokom vijesti dominira tek nekoliko najsnažnijih informativnih agencija, neprekidno mora voditi borbu za kvalitet javne debate o pitanjima koja su od opšteg interesa i značaja. Otuda nasušna potreba za regulacijom i samoregulacijom medija.

Činjenica je da crnogorski medijski prostor još uvijek vodi tešku borbu da se približi nivou koji imaju mediji u zapadnim demokratijama, iako ni te medije ni na koji način ne treba idealizovati. Čak i u najrazvijenijim demokratijama se može uočiti medijska praksa koja svjedoči o stavu da „obični ljudi“ ne slijede razum već uvjerenja i da im zbog toga treba pružiti „potrebnu iluziju“ i tako ih držati na unaprijed određenom kursu. Ili stav da samo „odgovorni ljudi“ treba da imaju pristup informacijama kako bi valjano oblikovali javno mišljenje. Ukoliko jedna zemlja, poput Crne Gore, prolazi još i kroz traumatični posttranzicioni period i neizvjesnu ekonomsku situaciju, mediji lako mogu postati poligon rovovske borbe za uticaj, moć ili za odbranu stečenog, a sve na štetu građana i opšteg interesa zajednice. U takvim uslovima se lakše može povrijediti nečije pravo na privatnost, koje je, sa druge strane, obrnuto srazmjerno značaju funkcije koju taj pojedinac obavlja.

Opredjeljenje da uspostavi institut zaštitnika čitalaca svakako jeste signal da određeni medij želi nepristrasan kritički odnos prema sebi i drugačiju perspektivu iz koje se mogu razumijevati medijski tekstovi koji se u njemu plasiraju. Naravno, oduvijek se postavljalo pitanje o tome da li je moguće stvoriti medije koji neće biti ekspoziture centara novčane ili političke moći, a odgovor na njega nikada nije bio utješan. Međutim, ukoliko se jedan medij opredijeli da ima zaštitnika prava čitalaca, on se opredjeljuje za svojevrsni nadzor od strane civilnog društva. Pored uredničke moći, koja dolazi „odozgo“, medij na ovaj način traži i komunikativnu moć koja stiže „odozdo“, iz formalno neregulisane javnosti, koja teži simetričnoj i transparentnoj razmjeni stavova i informacija. U idealnom slučaju, te dvije „vlasti“ bi se mogle harmonizovati, ali javnost ipak ne bi znala da se to dogodilo ukoliko joj se takva informacija ne bi poslala putem medija. Utoliko mediji jesu naša sudbina, na koju makar jednim dijelom možemo uticati.

Samoregulacija može postojati na nivou cjelokupne medijske industrije u kojoj se medijski profesionalci čvrsto opredjeljuju da se prigovorima auditorijuma bave na racionalan i autonoman način i da u svakom trenutku provjeravaju principe etičkog kodeksa novinara. Samoregulaciju i zaštitu prava čitalaca može uspostaviti i pojedinačna medijska kuća. To je sasvim izvjesno obaveza koju će svi crnogorski mediji morati da na neki način ustanove, ukoliko žele kredibilitet na osnovu toga što u njihovom medijskom ogledalu neće biti hotimično ili nehotice „iskrivljenih lica“, niti čitalaca čija su prava na bilo koji način ugrožena. Zaštitnik prava čitalaca je zbog toga izazov i za medij i za pojedinca koji se opredjeljuje da pokuša da posreduje i da štiti prava čitalaca.

U narednom periodu dnevni list „Vijesti“ će biti spreman da čuje i postupa po pritužbama čitalaca koji smatraju da su njihova prava u medijskom predstavljanju bila ugrožena, ali i da štiti prava novinara da budu nezavisni. Cilj je borba za što veći stepen nezavisnosti medija i za demokratski način rješavanja sporova na racionalan i pravičan način.

( Božena Jelušić )