Crna Gora, 21.vijek: Selo koje gubi korak sa životom
Bez vode, telefona, interneta. Bez javnog prevoza. Asfalt koji je star više od pola vijeka. Izvorišta koja su zaražena ešerihijom koli. Dobrodošli u ulcinjsko selo Kravare
Do sela Kravari u istoimenoj mjesnoj zajednici, iz Ulcinja stiže se preko Vladimira, uskim, krivudavim putem prema Ostrosu.
Od skretanja za granični prelaz Sukobin, drevna cesta prema Krajini, u dužini od par kilometara, presvučena je novim asfaltom. Ali mještani Kravara do svog sela moraju još par kilometara voziti po starom, oštećenom, krpljenom, a opet punom rupa i nagiba asfaltu, starom više od pola stoljeća.
Uskoro će izbori i partijski aktivisti će se razmiliti po terenu. Nesumnjivo, stići će i do Kravara. Za svoje programe tražiće glas. Zauzvrat, obećaće i što mogu i što ne mogu. A Kravari traže samo ono što svi drugi već odavno imaju - pravo na normalan, dostojanstven život
Tek toliko da nikad ne zaborave kada su ih se posljednji put sjetile vlasti. I baš tu, na mjestu gdje se smjenjuju asfalti, simbolično se sudaraju svjetovi - onaj koji ima gotovo sve sa onim koji nema gotovo ništa. Ovo je priča o ovom drugom...
Kravari se nalaze na 10 kilometara od Vladimira, na pola puta prema Ostrosu. Od Ulcinja, udaljeni su čitavih 35 kilometara. Selo ima struju, ali su ga decenijama, slučajno ili ne, zaobilazili projekti za priključenje na vodovodnu mrežu, fiksnu telefoniju...
Govoriti o nekim drugim razvojnim projektima Opštine ili države u tom selu isto je kao i djeci čitati bajke. Kravari su centralno selo MZ Kravari, koju još čine sela Posegvaš, Mučaj, Donji Kravari, Đonaj i Rastiš. Svako selo ima svoj izvor pijaće vode, ali da nevolja za mještane bude veća, već odavno nijedan nije za piće.
U Kravarima, gdje je smještena mjesna zajednica, žive 33 domaćinstva sa više od 100 članova. U selu postoje prodavnica, škola, džamija, a tu je i objekat MZ. Kafana nema jer su gotovo svi mještani vjernici.
“Jedino dobro u ovom selu je što se mi mještani dobro držimo i slažemo”, kaže imam Omer Demiraj dok razgovaramo u dvorištu njegove kuće u prisustvu nekolicine njegovih komšija koji klimaju glavom u znak odobravanja. Na pitanje koji su to problemi koji tište mještane Kravara, starina gleda u komšije kao da traži dozvolu da kaže sve.
“Nemamo vodu, telefone ni Internet, ali svi imamo djecu koja znaju kako žive njihovi vršnjaci u Vladimiru, a da ne govorim u Ulcinju”, počinje Omer. Pominje putnu infrastrukturu.
“Vidjeli ste put kojim ste došli do nas. Vidite ove ulice kroz selo, one su neupotrebljive sa prvim snjegovima. Tako je decenijama”, kaže Omer. Organizovanog prevoza do Vladimira ili Ostrosa nema.
“Davno je bilo kada su ovuda prolazili autobusi ili kombi prevoznici. Sami se snalazimo”, nastavlja Omer. Mještani se, dodaje, sami snalaze i za sve ostalo.
“Nema otkupnog centra za višak proizvedenog voća i povrća. Takođe, niko organizovano ne otkupljuje mlijeko, pa smo prinuđeni da viškove prodajemo na pijacama u Ulcinju, Vladimiru i Ostrosu”, priča Omer i dodaje da su Kravari poznati po izuzetno kvalitetnom voću i povrću.
“Nadaleko je čuven naš pasulj i luk”, kaže Omer. Ljeti, kada su velike suše, u selo ponekad stigne i cisterna sa pijaćom vodom.
“Ni to ne bismo imali da nije Mustafe Aljošija koji radi u Vodovodu”, objašnjava Omer pokazujući na Mustafu, koji živi u susjednom selu Mučaj. Uz sve nedaće, kako kaže Omer, mještani su suočeni sa neobezbijeđenim izvorištima pijaće vode i neregulisanim odvodom fekalnih voda iz domaćinstava.
“Zbog toga su nam izvorišta zaražena bakterijom ešerihija koli i neispravna. Neko, ko ima mogućnosti, vodu donosi sa kvalitetnih izvorišta prema Ulcinju a pojedini piju i ovu. Bogami, i ja sam je do juče pio”, priznaje Omer.
Dok se strmom uličicom spuštamo ka džamiji, Omerov komšija Milazim Demirović kaže da takva situacija u selu za posljedicu ima odlazak cijelih familija iz tog kraja.
“Samo u posljednjih godinu ili dvije, deset porodica se odselilo za Ulcinj. Ako takav trend bude nastavljen, selu prijeti izumiranje”, kaže Demirović. On tvrdi da su vlasti selo potpuno zaboravile i da ne vode brigu o njemu.
“Da nije tako, Omer bi vam drugačije pričao“, kaže Demirović. Dok pokazuje novu, renoviranu džamiju i staru pored nje, „najstariju u anamalskom kraju“, Demirović kaže da Kravari imaju čime i da se ponose.
“Odavde potiče mnogo fakultetski obrazovanih ljudi i uspješnih biznismena”, kaže on.
Stotinjak metara ispod džamije, nalazi se četvorogodišnja osnovna škola. Mališani, kao jedan, ustaju da pozdrave goste. Rado pristaju da sa učiteljem Valjdetom Demirijem, poziraju za fotografiju u “Vijestima”.
“U odjeljenju je 15 učenika. Dobra su to djeca”, kaže njihov učitelj.
Dok odlazimo iz sela prema Vladimiru starom džadom, razmišljam o životu kojim žive u Kravarima. Uskoro će biti raspisani vanredni izbori i veoma brzo će se partijski aktivisti razmiliti po terenu.
Nesumnjivo, stići će i do Kravara, tog odbačenog sela, zaboravljenih ljudi i mališana kojima treba sretno i bezbrižno djetinjstvo. Za svoje programe, tražiće glas od njih. Zauzvrat, obećaće im sve i svašta, i što mogu i što ne mogu. A Kravari traže samo ono što svi drugi već odavno imaju - pravo na normalan i dostojanstven život.
Probijeni put spasio dijete
Kravare sa selima Mučaj i Postegvaš povezuje i novi makadamski put pored džamije.
“Tim putem, mještani Mučaja i Postegvaša idu u džamiju a djeca u školu”, kaže Mustafa Aljoši.
Dodaje da je lani taj put spasao život jednom djetetu iz sela Mučaj.
“Zbog snijega, nije se moglo gornjom cestom. Zato smo dijete, ovim putem koji je tek bio probijen, prebacili do džamije a odatle dalje do Sukobina pa do Vladimira i Ulcinja.
Tako je dijete spašeno zahvaljujući ovom putu”, priča Aljoši.
Kozji sir i mlijeko
U Kravarima već godinama postoji najveća farma koza na ovim prostorima, u vlasništvu familije Đeljošević.
Na poznatoj farmi, Đeljoševići proizvode nadaleko poznato kozje mlijeko i sir.
Školu u Kravarima učio je i poznati biznismen iz Bara, vlasnik “Rapexa”, Jakup Đeljoćević.
Galerija
( Samir Adrović )