Vještice i štrumfovi

Vjerujem da nema velike razlike između klavira u bašti restorana Maša i kamene kante za smeće na uglu Bulevara Lenjina i Ivana Vujoševića, one kante koju su lomili demonstranti kivni na policiju trudeći se da je izlome na što manje djelove pa da njima gađaju policajce. Tako je to kad nemamo ulice sa kaldrmom, pa moraju ljudi da se snalaze. Slično je i sa klavirom, u slučaju kulturne nužde, mini bašte postaju saloni. Ukoliko bi bilo moguće izmjeriti stepen upotrebljivosti, kanta bi zauzela mjesto ispred klavira. Baš kod nove kante postavljene na mjesto stare, sinoć sam vidio vješticu! I to ne jednu, već tri vještice! Da, baš u Podgorici!

Njih tri su se sastale na raskrsnici, bile su različito obučene, ali ipak, vještice. Mamile su poglede ljudi koji su sjedjeli u baštama kafića. Pratio sam ih, odnosno, išli smo u istom pravcu, ka centru. Smijale su se i jedna je iznova puštala sa telefona pjesmu Beti Đurković – Počnimo ljubav iz početka, i pjevale su tu pjesmu „iz mozga“. Vozači su im svirali i dobacivali, a one se samo kikotale držeći se pod ruke.

Daleko od toga da je svakidašnje vidjeti na Blažovom mostu iznad Morače kako se vještice javljaju Iznogudu, pa da im zatim iz kola u prolazu mašu Đavo i Betmen. I ranije su u Podgorici organizovane žurke i proslave Noći vještica, ali su obično ljudi istrčavali iz kuće u taksi, iz taksija u kafić, da bi ih što manje ljudi vidjelo. Ove godine kao da je neko ukinuo komplekse i bilo kakav osjećaj nelagodnosti.

U Starom Irskom pabu (što bi značilo da postoji i Novi) narod se gužvao, a svirao je bend iz Ulcinja fenomenalnog naziva Milf Hunters! Kad sam pitao tipa na vratima kako sviraju, odgovorio je kratko: „Gaze!“, i bio je potpuno u pravu.

Maskirani ljudi su konstantno ulazili i uprkos gužvi se probijali skroz do kraja, kao da je cilj taknuti poslednji zid lokala, i ići u sledeći sa istom misijom. Iako Halloween party diktira određen kod maskiranja, u Podgorici je bilo revolveraša, dizelaša, gejši, nindži, a najviše naravno Džokera, odnosno, u svakom kafiću bio je po jedan Hit Ledžer iz filma The Dark Knight.

Hercegovačka, Njegoševa, Bokeljška i Ulica Slobode bile su pune maskiranih ljudi, koji su se javljali jedni drugima u prolazu. Isidora i Katica vjerovatno misle da sam se pravio da ih ne prepoznajem ne bi li tako pohvalio njihove maske, ali kako da ih prepoznam kad nose perike i štapove, dok Katica čak u rukama drži neku tortu, pri tom, obje našminkane „budibogsnama“? Najviše je bilo cura maskiranih u vještice, koje su možda i nesvjesno činile omaž nevinim vješticama koje su spaljivane na lomačama. Slobodom za slobodu.

Odavno Podgorica nije bila toliko „Grad“ kao te noći, a grad valjda postaje kad slobodni ljudi čine ono što vole ne ugrožavajući ostale, i to ovoga puta bez potpore države i NVO sektora. Nije to bilo puko imitiranje običaja sa Zapada, već dokaz da i nama treba ventil, a da povod može biti bilo šta pa i Noć vještica. Da li je zbog alkohola, ili su se ljudi više opustili ispod maski, ali je energija u tih nekoliko ulica bila kao da je Nova godina.

Kad sam krenuo ka Starom Aerodromu, ušao sam u prvi slobodni taksi na vrhu Ulice Slobode kod pokojne picerije Ćošak, a u taksi ispred ušla je Žena mačka (Cat woman). Falilo je samo da kažem taksisti „Prati ova kola“ pa da noć zaista postane film. Taksista je podigao kutiju punu krem bananica ponudio me. Kaže, ostavio mu Štrumf Kefalo kojeg je upravo vozio nekud po gradu, a Kefalo nije mogao ulicu da stefi pa ga je na kraju vratio tu odakle su krenuli. Uzeo sam Swiss Lion bananicu, najjeftiniju i najbolju, pa smo krenuli, a u Ulici Moše Pijade betonsku kantu za smeće prigrlio Štrumf i povraće, po trzajima se vidi da mu nije lako. Taksista se oduševio kad ga je vidio, svirao je, a čim smo prošli dalje, okrenuo se meni i skoro ushićenim krištavim glasom rekao:

- Viđe li Kefala kako bljuje?!

Lupio je dlanom po volanu i dodao:

- E ovo nema niđe na svijet'!

( Đuro Radosavović )