Crnjanski o savremenicima i Crnoj Gori: Seobe u životu, prošlosti

O savremenicama

Eseji i memoarska proza Miloša Crnjanskog, a zatim i ostali tekstovi – obiluju vrlo interesantnim zapažanjima, sjećanjima i komentarima koji se odnose na savremenike.

Početak eseja Salamba sadrži rečenicu izrazite stilske markiranosti: „Flober, čiji je Novembar na naš jezik tako meko preveden gorkim i osetljivim Ujevićem“(...) Ovaj instrumental u kojem se nalazi ime prevodioca, te atributi što uz to ime idu, podstiču na razmišljanje o samom prevođenju koje je jedno posredovanje u najsuptilnijem značenju te riječi; prevodilac je medij i instrument, ali nikako bezličan: najuspjelije posreduje komunikaciju između pisca i čitalaca-govornika drugog jezika – neko ko je takođe umjetnik; stoga je i Flober imao sreće da bude preveden, tj.do naše čitalačke publike donesen „gorkim i osetljivim Ujevićem“. Crnjanski počinje esej pominjanjem prevodioca, te ističe značaj „seoba“ jednog teksta u drugi jezik (uspjela metafora koja je mnogo kasnije skovana upravo povodom prevođenja Seoba).

Dakle, seobe su taj fenomen koji djeluje suprotno od tanatosa, i kad je život umjetničkog teksta u pitanju. Zaista sudbinski fenomen, ključna riječ, koja vas prosto podstiče da joj se vraćate i obogaćujete njenu metaforiku.

Tin Ujević je po mišljenju Miloša Crnjanskog jedan od najvećih jugoslovenskih pjesnika. Visoko vrednovanje Tinovog djela izvire uz svakog reda u kojem se ovaj hrvatski i jugoslovenski pjesnik spominje. Negdje je i sasvim eksplicitno, kao u ovom proznom odlomku što liči na pjesmu:

Sarajevo, posle Beograda.

Nemci se interesuju za sarajevski atentat i most Principa.

Uveče, u jednom zadimljenom lokalu, blizu Pozorišta, nailazimo na Tina Ujevića, u krpama. On sedi sa jednim mladim čovekom, a na stolu leži njegova kožna tašna, puna knjiga, kao kupusara.

Pita me gde sam ja?

Velim, u stranim zemljama.

Može li da bude flaša žilavke, na moj račun?

Velim, može i nekoliko flaša.

Njegove zelene oči gledaju me zahvalno, a zatim se dalje, ne interesuje. Džaba.

Nemci me pitaju ko mi je to?

Velim, to je jedan od naših najvećih pesnika. U mladosti, to je bio lep, čist, uredan čovek, - Parizlija. Za vreme prvog svetskog rata, on je stavio svoju glavu u torbu i došao, na jednoj francuskoj oklopnjači, do Kotora, - da „diže pobunu“.

Nemci me pitaju, pa zar nikog na svetu nema?

Velim, i ne treba. (I-III, 252)

Bora Stanković bio je čovjek „spreman da podrži svaku lepotu“. Tvorac Sofke i Koštane, upamćen po lirskom psihoanaliziranju fenomena genealoških uz poniranje u nesvjesno i podsvjesno svojih junakinja – bio je velikodušan i otvoren ako je u nečemu trebalo pomoći mladim piscima i podržati kakvu dobru ideju.

Dokrajčila ga je čaršija koja nije mogla da mu „oprosti držanje za vreme okupacije“.

Još jedna pojedinost uklapa se u pomenutu sliku: Dučić na Bledu negoduje kad vidi Crnjanskog u društvu sa Vinaverom, savjetuje mu da ga izbjegava - tu, navodno, postoji i neki stari razlog, neko Vinaverovo pisanje o njima, mladim pjesnicima, davno - a što Crnjanski ne želi ni da čuje:

...„to je dobar i nesrećan čovek, moj prijatelj, bio, i ostaje.“

(Dučić odmah okreće leđa i prelazi ulicu idući u susret bivšem italijanskom poslaniku u Beogradu kojeg je u tom trenutku spazio: „Caro Bodrero!“ Znakovit gest „diplomate“ Dučića.)

Odnos Crnjanskog prema Jovanu Dučiću nešto je složeniji, iako se na prvi pogled čini krajnje jednostavan. Nikada nisu imali sukoba. Dobro su se poznavali. (Pisac u Embahadama pominje da porodica njegove supruge i Dučić imaju i neke zajedničke rođake.) Izvjesna prisnost u tom odnosu izvire iz redova u kojima Crnjanski pominje ovog proslavljenog srpskog pjesnika.

Ističe da je bilo zadovoljstvo slušati kad taj Hercegovac govori svojim „lepim, čistim jezikom“.

Nije međutim nimalo cijenio njegove (a kaže – „maestralne“) „imitacije francuskog Parnasa“. Dučićeva poezija činila mu se „ništa rečeno, mnogim lepim rečima“ - Embahade.

(Pa ipak, u Objašnjenju Sumatre je davno istakao da je Dučić bio prvi koji se usudio da kaže da „šušte zvezde“. Poslije toga se otišlo dalje...)

U diplomatiji ga je smatrao za „najomiljenijeg kozera“.

Bio je umislio da potiče od nekog vizantijskog plemstva i tražio da ga oslovljavaju sa „Duka“, što su mnogi i činili. Umio je da iznenadi riječju i gestom, na način duhovit i originalan.

Kada je ličnost Dučićeva u pitanju – tek tu treba čitati između redova.

Odlomak koji slijedi vjerovatno će biti interesantan za tu vrstu čitanja (situacija poslije kapitulacije, kada članovi poslanstva napuštaju Italiju i stižu u Španiju):

„Na glavnoj stanici Madrida očekuje nas, chapeau bas, - Duka.

Da li zato, što nije trpeo Hristića, ili iz nekog drugog razloga, tek Dučić se popeo, na stanici, na stepenište vagona, i održao govor osoblju poslanstva, i Hristiću. Veli, treba da znaju, i upamte, s kim su putovali. A ako ne znaju, on će im reći. Crnjanski, veliki pesnik. On im stavlja u amanet da treba da ga čuvaju, kao zenicu oka.

Ja sam znao Dučića, godinama. Oni, koji ga ne znaju, pa i Hristić, slušaju ga sa zaprepašćenim licem. Moj prijatelj, Ilija Plamenac, - koji je bio sekretar, uz Dučića, ranije, u Rimu, glasno se kikoće. On dobro zna Dučića. Jedan drugi činovnik, Crnogorac, Toka Nikolić, međutim, posmatra ispod oka, mene, a ne zna, očigledno, je li to ozbiljan govor, ili šala. Toka mi kaže, posle toga: „Mora da vam je, sad, lakša, sva ova vaša nesreća?“ Toka se varao; postajala mi je sve teža.“ (IV, 22)

Posljednji put Dučića viđa u Portugalu. U Ameriku mogu otići svi koji ispunjavaju jedan jedini uslov: četiri hiljade dolara. Bračni par Crnjanski ostaje u Evropi. „Zar vi ne idete?“ „Šteta, Crnjanski, što niste uštedeli bar toliko.“ – kaže Dučić i odlazi u Ameriku.

Crnjanski ostaje na obali zagledan u okean. Drži u ruci knjigu Kamoinša, svoga omiljenog pjesnika. Velika statua Slobode sa druge strane okeana dočekuje one koji imaju u džepu „dolara 4000“.

Crnjanski i Crna Gora

Nesumnjive simpatije i poštovanje prema Crnoj Gori Miloš Crnjanski je iskazivao u brojnim svojim tekstovima. Takođe, nerijetko pominje i svoja prijateljstva sa Crnogorcima (kao i naklonost koju Vojvođani, „prečani“, prema Crnoj Gori tradicionalno osjećaju).

„Moj prijatelj Ilija Plamenac“ – može se pročitati na više mjesta u memoarima.

Dramatičan odlazak Ilije Plamenca iz Rima – nesigurnim teretnim brodom, opasnim morskim putevima kroz Biskajski zaliv – „groblje brodova“, Crnjanski opisuje ukratko ali sa vrlo ilustrativnim detaljima i uz isticanje bitnih činjenica. Plamenac, „koji je bio zapostavljen u službi“, odlučuje da ode iz italijanske prijestonice (kao i mnogi, pošto se osoblje poslanstva počelo osipati poslije 27. marta, a naročito poslije 10. aprila), iako je kao rođak italijanske kraljice mogao ostati u Rimu, naglašava pisac, kad hoće i koliko hoće. (U ovoj odluci kao da ima nečega nedorečenog. Posebno s obzirom na to kako, na koji način - krajnje nesiguran - rođak „ređine Elene“ napušta Rim.)

Italijanski kraljevski par takođe se više puta spominje u tekstu.

„Kraljica Jelena bila je pojava junonska“... – opisuje Crnjanski ljepotu crnogorske princeze iz dinastije Petrović, italijansku kraljicu Jelenu Savojsku. Slično o njoj govori i u Hiperborejcima („Kraljica Jelena bila je još pojava junonska“). To je vrijeme dijarhije u Italiji: fašizam i dinastija bore se za prevlast. Usred dvovlašća, i jedna i druga strana prinuđene su na ustupke i određeni vid saradnje. Italijanska politika prema Jugoslaviji u raspadanju kompleksna je i puna momenata na koje vrijedi obratiti pažnju. Teritorijalne pretenzije prema Dalmaciji su opšte mjesto. Pitanje je samo dokle ići i gdje se zaustaviti. D’Anuncio je išao predaleko, a ima ih koji bi otišli i dalje. Musolini, kojem su, piše Crnjanski, o smrti umjetnika i ratnika D’Anuncija javili kao da mu saopštavaju „radosnu vijest“, ipak je predstavljao „nastavak“ njegov, više nego što se to primjećivalo; iako mu svojevremeno nije mogao oprostiti što je omladinu u velikom broju osvojio, a dugo odbijao da uđe u partiju, Musolini je izjavio da je D’Anuncio fašizmu dao „mnogo svojih formi“. I da mu „već nedostaje“.

Gabriele D’Anuncio bio je esteta, umjetnik koji se žestoko zalagao za rat i obnavljanje neke RIMSKE IMPERIJE koja je mogla postojati još samo u snu: bio je valjda autentični primjerak nacije – „velike, opake, tragične“ – kako je Crnjanski naziva, ne bez divljenja.) Grof Ćano bilježi da mu najviše teškoće predstavljaju oni koji vode „bijesnu propagandu“, nemaju nikakve mjere u zalaganju da teritorije Dalmacije pripadnu Italiji, i koji su to osjećanje, italijansko-dalmatinsko, pretvorili u „profesiju“ („Biti Dalmatinac, - kaže podrugljivo, - za mnoge u Italiji znači profesiju“ – interpretira Crnjanski u Embahadama rečenicu iz Dnevnika grofa Ćana. IV, 15). Kralj Viktor Emanuel zauzima se za restauraciju crnogorske dinasije i u tom cilju pokušava da sarađuje sa Musolinijem.

Ćano je zadužen za rješavanje tog pitanja, ali se pribojava da bi to sobom moglo povući i neke „nezgodne“ zahtjeve od drugih zemalja... Za prestolonasljednika grof Ćano ima u vidu jednog sina kneza Danila (kojeg, inače, ko zna zašto, Musolini zove „uvijek prezaduženi Danilo“; pisac tu dodaje jedno svoje zapažanje, izrečeno pažljivo i sa respektom: „Da uzgred dodam, ja sam u Berlinu, uz Balugdžića, viđao kneza Danila, pomalo. Imao je potrebu da prodaje neko svoje staro oružje, ali je odavao utisak, tihog, mirnog, melanholičnog, ozbiljnog, čoveka, a ne poltrona. Za crnogorsku dinastiju, kaže Ćano, radi, naročito, kraljica Jelena.“ /IV, 15/

Pridjevi „ozbiljan“, „melanholičan“, sasvim sigurno svrstavaju kneza Danila u red ličnosti prema kojima ovaj pisac osjeća poštovanje. Tim prije što je tu i kvalifikacija izrečena riječima - ...„a ne poltrona“. Junak Crnjanskog je melanholik. To ide uz inteligenciju. I nije poltron.

Pomenuli smo samo neke detalje u kojima se pisac dotiče Crne Gore. Ima ih, naravno, još mnogo više (govoreći o pogibiji Marka Dakovića, prilikom prinudnog ateriranja aeroplana kojim je pobjegla jugoslovenska vlada (sa aerodroma u Nikšiću) – a Dakovića su poveli kao predstavnika Crnogoraca – Crnjanski kaže: „On je bio najpošteniji, među njima!“ IV, 46)

I u fikciji Crnjanskog Crnogorci imaju svoje mjesto. U Drugoj knjizi Seoba pojavljuju se kao narod koji kreće u Rusiju za vladikom Vasilijem Petrovićem. Svuda u tekstu pominju se kao „Črnogorci“ i „naša braća Južni Sloveni“. Tu je i lik tajanstvene „Črnogorke“, sa trepavicama boje pepela, jedine koja je učinila da za trenutak zatreperi duša tužnog oficira, „strogog i moralnog Isakoviča“, zaljubljenog tvrdoglavo i beznadežno u ženu koja je umrla. Sudbina je htjela da ni tajanstvenu Črnogorku ne ugleda nikada više.

Sve je kod Njegoša u jeziku

Njegoš: pustinjak cetinjski. Crnjanski odgoneta njegovu tajnu. Njegoš, ta „gromada“ što samuje na malom oskudnom Cetinju, još jedan je „div“ u paleti velikih, izuzetnih usamljenika Crnjanskog. Nesumnjivo velika poezija Njegoševa što donosi dah devetnaestovjekovnih evropskih strujanja i na ove prostore, u predjele našeg jezika, vrhunska je u svojoj misaonosti, ali ponajviše u jezičkom izrazu.

Sve je kod Njegoša u jeziku, smatra Crnjanski. A time iskazuje i najveći kompliment crnogorskom „knezu među pjesnicima“. Sve je u jeziku, a to i jeste literatura. Crnjanski je među prvima, ili čak prvi, dao sliku mediteranskog Njegoša– koja se tek u novije vrijeme obogaćuje i upotpunjuje (v. npr. sonet Njegoš u Veneciji, gdje figura vladike crnogorskog sa mediteranskom pozadinom u pjesničkoj slici, u ambijentu koji nije brdski i kontinentalni – poprima neke obrise drugačije od onih na koje je čitalac dugo bio naviknut). No, ovo je tema koja ipak zahtijeva posebnu obradu.

Dakle, o odnosu Crnjanskog prema Crnoj Gori, naročito o mjestu Petra II Petrovića Njegoša u esejistici i poeziji Crnjanskog – biće riječi u posebnom tekstu.

Vinaverove oči

Stanislav Vinaver prikazan je sa najviše emocije, tonom koji do kraja ostaje ozbiljan i odaje poštovanje.Vinaverova tragedija je nagoviještena kao nešto što počinje činom njegove ženidbe sestrom nekog njemačkog zvaničnika (i ovaj pjesnik proveo je neko vrijeme u poslanstvu u Berlinu, prije nego što će tamo otići Miloš Crnjanski).

To će se pokazati kao njegova najveća nesreća. „Stanislav Vinaver je moj prijatelj i reći ću samo toliko.“ Tako kaže pisac Embahada.

Na drugom mjestu u Embahadama može se pročitati da su Njemci, ubrzo poslije sklapanja tog braka, saznali za Vinaverovo jevrejsko porijeklo... Pomen susreta i šetnje na Bledu dodaje još jednu tamnu sjenu slici Vinaverove sudbine. („Hodamo na Bledu, oko jezera, a on me gleda svojim krupnim, sanjalačkim očima, koje su bile vrlo umne, i vrlo lepe, tužno.“ Embahade, I – III, 182)

(Odlomci iz studije o velikom piscu)

( Gordana Leković )