Posljednji junak sa Ljubinog groba
U najtežim okršajima, branioci Ljubinog groba, odbijajući sve juriše neprijatelja, poslali su poruku Centralnom komitetu Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i Vrhovnom štabu čuvenu poruku - “Dok god budete čuli na Ljubinom grobu pucnje naših pušaka, Njemci neće proći. A kad toga ne bude, znajte da na njemu više nema živih proletera”
Podgoričanin Zarija Vukašinović (96) jedan je od trinaest partizana koji su preživjeli Ljubin grob na Zelengori i danas jedini živi svjedok borbe tokom koje je dva dana gorjelo i nebo i zemlja.
Vitalni starac jasno se sjeća pojedinosti slavne bitke o kojoj su učile generacije đaka u bivšoj Jugoslaviji, jer kota koju su branili - nije smjela pasti.
Borac Četvrte proleterske crnogorske udarne brigade i danas pamti svako ime, svaki toponim, živo objašnjava kako je bitka tekla, sjeća se svakog detalja, kao da se Bitka na Sutjesci juče odigrala, a ne prije 75 godina.
“Njemci su napadali minobacačima, pješadijom, pa kad odbijemo te napade, povučeno se sa samog vrha prevoja, jer onda napadnu avioni - ‘štuke’. Bilans dvodnevnih borbi je da je od pedesetak partizanskih boraca, svi iz Crne Gore, preživjelo njih trinaest. Mislim da smo bili žrtvovani, naša četa (druga četa trećeg bataljona Četvrte crnogorske), Tito nam je poručio da se Ljubin grob mora braniti po cijenu života. Većina u našoj četi bili su iz Bjelopavlića, nas trojica iz Zete i jedan borac iz Bugojna (BiH). Radisav Raspopović, bio je komandir čete”, priča Vukašinović za “Vijesti”.
U najtežim okršajima, branioci Ljubinog groba, odbijajući sve juriše neprijatelja, poslali su poruku Centralnom komitetu Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i Vrhovnom štabu čuvenu poruku - “Dok god budete čuli na Ljubinom grobu pucnje naših pušaka, Njemci neće proći. A kad toga ne bude, znajte da na njemu više nema živih proletera”.
Ljubin grob je planinski prevoj na planini Zelengori i na tom mjestu su se u junu 1943. vodile žestoke borbe tokom Pete neprijateljske ofanzive, poznate kao Bitka na Sutjesci. Združene njemačko-italijansko-ustaške snage vodile su od polovine maja do sredine juna krvave borbe protiv jedinica Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije (NOV i POJ), ali je glavnina partizanskih snaga uspjela da se probije iz obruča.
Zarija kaže da bi volio još jednom da posjeti prevoj na kojem je izginula praktično cijela druga četa trećeg bataljona Četvrte crnogorske, iako se kreće uz pomoč štapa. Kada bi ga neko poveo, priča da bi rado pogledao kako danas izgleda Ljubin grob, na kojem je izgrađen i spomenik.
Odlukom Vrhovnog štaba, Četvrta crnogorska formirana je 10. juna 1942. upravo na Zelengori. U sastav brigade ušli su dva bataljona Lovćenskog i po jedan Zetskog, Komskog i Durmitorskog partizanskog odreda, ukupno nešto više od hiljadu boraca. Prvi komandant brigade bio je Peko Dapčević, a politički komesar Mitar Bakić, obojica narodni heroji...
Godinu potom, na Ljubinom grobu, njeni borci odigrali su važnu ulogu kako bi glavnina snaga uspjela da se probije iz obruča.
Njemci nadiru sve jačim snagama i sve upornije. Mi smo izgubili dvije trećine svoga ljudstva, ali računajte na nas kao da smo u punom sastavu”, poruka je Druge dalmatinske brigade koja je praktično desetkovana tokom jednomjesečnih borbi i imala je više od 800 poginulih boraca, najviše od svih brigada.
“Čim se formirala, imali smo uspjeha u Bosni, od Livna do Vakufa, oduzeli smo značajne količine oružja i tehnike od Italijana. Slijedi Četvrta neprijateljska ofanziva - Bitka na Neretvi, po mnogo čemu posebna. Borili smo se protiv Njemaca, Italijana, ustaša i na kraju, kada smo prešli Neretvu, i sa četnicima. Bosna je vrvila od različitih vojnih formacija”, kaže Zarija.
Priča da su potom preko Male Crne Gore oslobodili sve do Bioča, ali da je naređeno da se opet vrate u Bosnu.
“Onda slijedi Bitka na Sutjesci. Njemci su imali tehniku, dobro naoružanje, ali mi smo imali srce. Vjerovao si u one što su bili sa tobom, da te neće ostaviti ako si ranjen i da te neće izdati”.
Brigada je prošla ratni put dug više od 20.000 kilometara. Izgubila je više od polovine boraca, oko 5.000 ljudi. Dala je 48 narodnih heroja. Povodom petnaestogodišnjice bitke na Sutjesci, juna 1958. godine, odlikovana je Ordenom narodnog heroja. Odlikovana je i Ordenom narodnog oslobođenja, Ordenom partizanske zvijezde i Ordenom bratstva i jedinstva...
Zarija priča da je član KPJ bio od 1939. godine i da je u Zeti tada bila samo jedna ćelija u kojoj su bili još Mihailo Boljević, Šćepan i Vojin Stijepović, Blažo Radović i Todor Bašo Rašović.
Lakše se snalazio u ratu nego u miru, a doživio je i da ga isključe iz partije.
Odmah nakon rata, tražio je da se demobiliše, a imao je čin potporučnika. Postavili su ga za predsjednika gornje Zete, bio je poslanik crnogorske Skupštine, šef milicije na Cetinju i u Danilovgradu, kratko.
“Znam ko me je pratio i prijavio da sam informbirovac, ali ja to nijesam bio. Sve što je taj čovjek rekao meni, pripisao je da sam ja njemu kazao. Napisao sam prijavu protiv njega, ali je nijesam predao, već je držao u džepu, ali je on mene prijavio. Isključili su me iz partije 13. decembra 1951. godine, pa uhapsili. Od maja do decembra tri puta sam išao na Cetinje na sjednice Skupštine Crne Gore i tek su me tada uhapsili, eto to je koliko sam bio kriv. Otišao sam u ured UDBE i pitao da li sam lišen slobode i dobio potvrdan odgovor”.
7.500 partizana poginulo je tokom Bitke na Sutjesci. Prema istorijskim izvorima, suprotna strana imala je oko 2.000 poginulih ili nestalih. Pod njemačkom komandom bilo je oko 127.000 vojnika, a partizanske snage brojale su oko 18.000, među kojima i nekoliko hiljada ranjenika.
Starina priča da je tri mjeseca bio u zatvoru na Cetinju, da je bilo teško, hladna zima.
Na Golom otoku proveo je dvije godine, a isljednik mu je bio ratni drug iz jedinice. Dočekao ga je, kaže, riječima: “Umjesto da pijemo zajedno, ti postade izdajnik”.
Ali, nije dao da ga neko maltretrira, ističe Zarija, i nikada nije “radio van žice”.
“Kada sam se vratio sa Golog otoka, riješio sam da se neću javljati svojim ratnim drugovima, ako me neko od njih ne pozove. Nijesu me zvali. Zaposlio sam se kao fizikalac u firmi koja je održavala opštinske puteve, pa onda u ‘Duvan porometu’. Prvo sam držao trafiku na Željazničkoj, Autobuskoj, kod Hotela Crna Gora, onda postao šef magacina. U penziju sam otišao 1963. Fiću sam kupio 1964. godine, ne zato što mi je trebala, već u inat. Bio sam ratni vojni invalid, uzeo je na kredit. Poslije sam promijenio sedam automobila”.
Zarija priča da se oženio odmah poslije Drugog svjetskog rata sa Olgom Radulović iz Bjelopavlića.
“Olga je bila zgodna žena, 73 godine smo su u skladnom braku, pet godina je mlađa od mene, ali nemamo djece. Kada su me izbacili iz partije i počele moje muke, kažem joj da ne mora da me čeka, jer je izvjesno da ću na robiju. Olga mi je tada odgovorila da će me čekati, jedino ako čuje da više nijesam živ. Brinula se o mojoj majci”.
Poslednjih mjeseci, Olga je bolesna, u postelji, i Zarija kaže da ga najviše to brine.
On je još pokretan, uz pomoć štapa, i uveče obavezno uhvati krug po ulici.
Redovno se javlja na mobilni telefon.
Priča i da je tri puta nakon povratka sa Golog otoka pokušao da izgradi kuću u Tiotogradu, i da mu je tek treći put uspjelo.
Živi u Ulici kralja Nikole.
“Čitav život je prošao kao tren i pored svih nedaća. Na jedna vrata uđeš, a na druga izađeš”.
Meka zemlja za ratnu sreću
Negdje u blizini Imotskog 1943. godine kretala se partizanska jedinica u kojoj je bio i Zarija.
Povremno je bilo sukoba, ali je situacija postala ozbiljna kada su se začuli zvuci minobacačkih granata.
Zarija kaže da su svi zalegli i da se i on bacio na zemlju, pokrio glavu rukama, kao da ga to može spasiti, a da je granata pala na metar od njega u meku zemlju i nije eksplodirala.
Tri puta je ranjavan tokom Drugog svjetskog rata i tvrdi da ga je pratila ratna sreća - čim je živu glavu izvukao.
Ne treba nam sada Titov spomenik
Junak sa Ljubinog groba kaže da ne vidi zašto se sada postavlja spomenik Josipu Brozu Titu u Podgorici.
Ističe da poštuje Titovo djelo i sve što je uradio, ali da je dovoljno to što je grad nosio toliko vremena njegovo ime.
Priča da se za vrijeme rata tri puta direktno sreo sa Titom, više puta ga vidio u prolazu.
Pred bitku na Ljubinom grobu, kaže Zarija, sve su borce poslali na prvu liniju kako bi se oduprli njemačkim napadima, čak i one iz Titove pratnje, pa je maršal ostao praktično samo sa Vasilijem Vakom Đurovićem, jednim od komandanata Četvrte crnogorske, koji je već u julu 1945. proglašen za Narodnog heroja.
Đurović je tom prilikom, 9. juna, i poginuo od bombe od koje su stradali i narodni heroj Đuro Vujović Španac i član britanske vojne misije Bil Stjuart, a ranjen je i Tito...
Zarija kaže da mu je teško pao raspad Jugoslavije, ali kada se već dogodio - misli da je Crna Gora svakako trebalo da bude samostalna.
Prošlog ljeta bio je na Tjentištu gdje je podignut spomenik poginulim partizanima tokom Bitke na Sutjesci i ističe da ga raduje što su bili ljudi iz svih bivših jugoslovenskih republika, osim Makedonije.
Nikada nijesam ni pomislio da bih mogao da dobijem Orden narodnog heroja. Kada su me pitali o tome, uvijek sam govorio da ima na stotine njih koje poznajem iz borbi, a koji to priznanje zaslužuju prije mene”.
Starom partizanu se ne sviđa novi kapitalizam
Zarija kaže da je ostao vjeran idealima iz mladosti, da je svjestan da je bilo i grešaka, ali da mu se ne sviđa novi kapitalizam i kako narod sada živi.
“Danas imamao mali procenat bogataša, svega imaju previše, većina naroda spaja kraj sa krajem i to je ono što mi smeta. Problem je i kriminal, ubistva na ulici, to čovjeka čini nespokojnim. Učestale su i krađe. Meni su u posljednje dvije godine lopovi ukrali televizor. Sa ženom odem na pregled u bolnicu, vratimo se, kad nema televizora u kući. Jednom su nam lopovi ukrali sve meso iz zamrzivača”.
Galerija
( Boban Novović )