Jugoslovenski dert

Bio je uvjeren da melos i ritam izražavaju strukturu čovjekove psihe te da su melanholija i ekstremna strast psihološki blizanci. Dokaze za ove teze pronašao je u krčmama između Sarajeva, Vranja i Skoplja

U rodnoj Hrvatskoj bi se Vladimira Dvornikovića morao sjetiti makar 331 čovjek. Toliko je prema popisu iz 2011. bilo Jugoslovena među Hrvatima. A u rodnom mjestu Severin, na rijeci Kupi koja je ujedno granica Hrvatske i Slovenije, svih dvJestotinjak žitelja mogli bi teoretski biti ponosni ne samo na jedan od dvoraca Frankopana već i na svoje najučenije dijete - prvo od jedanaestoro djece Ljudevita Luje Dvornikovića i majke Marjane, rođene Kovačević, učiteljice.

Vladimir je rođen 28. Jula 1888, prije tačno 130 godina. Zemlje proistekle iz raspada Jugoslavije najvjerovatnije neće posebno obilježiti ovaj datum ni u akademskim krugovima, mada skoro svaka sitnica iz nacionalne istorije u novokomponovanoj interpretaciji biva propraćena nacionalnom patetikom i palanačkom pompom, naročito kad je neki datum okrugao.

Zašto je Dvorniković zaboravljen? Stvar je jednostavna. On nije bio samo Jugosloven po nacionalnom opredjeljenju. On je o Jugoslovenima izrekao istine koje spadaju u najtačnije i najbolnije spoznaje do kojih je jedan etnopsiholog mogao doći. Uprkos etničkom pluralizmu i tribalnoj šarolikosti kojIH je Dvorniković još u kraljevska vremena do detalja bio svjestan, neki njegovi nalazi su opstali i odoljeli hirovima istorije, te važe za ukupnu etničku supstancu južno od Save i Dunava sve do danas.

U etnonacionalističkim narativima već nekoliko decenija preovladava narcizam malih razlika. Dvorniković vrlo rano konstatuje upravo tu opasnu sličnost jugoslovenskih etnija - svi misle da su mnogo posebni i konstruišu esencijalne razlike u odnosu na druge, a očigledne, suštinske sličnosti smatraju nesrećnim produktom opake istorije. Uostalom, evo zapisa iz 1925: „Milovali smo sami sebe, lagali sami sebi - ali prije no što smo mogli glave podići, dojurila je i stala među nas ona sama glavom - Sloboda! Što sada? Za čim sada da bugarimo, što da sanjamo, na kog da se tužimo - koga da mrzimo? Pa jedan drugog! - ta dušman ‘tisućljetnji’ izbačen kupi zube pred vratima, a sad ćemo mi da se razračunamo!“ Ovo, priznaćete, ne važi samo za vrijeme u kojem je nastao tekst, već i za današnje srpskohrvatske igrarije u kojima na postjugoslovenskom prostoru i ostali asistiraju, svako prema mogućnostima. Objavljen 1925. pod naslovom „Psiha jugoslovenske melanholije“ ovaj esej može se smatrati početnom tačkom za obimnu etnopsihološku studiju „Karakterologija Juguslovena“ koja je objavljena 1939.

Dvorniković je bio proganjan u Austrougarskoj kao projugoslovenski intelektualac, ali ni u slobodi nije zaćutao. Tražio je odgovore na pitanja zašto taj prijeki i tužni čovjek, taj Jugosloven, nije u stanju da prevaziđe sjenke svoje istorijske patnje. Prvi tačni uvidi desili su mu se u Bihaću, gdje je 1917. protjeran kao sumnjivi element. Balkanska tužbalica, sevdalijski naštimana, omogućava mu da shvati šta se zbija u dušama naših ljudi: „Ovdje će me razumjeti samo onaj koji je imao prilike da prisluhne pjesmu onih zaturenih, prezrenih, čađavih mehana negdje u Sarajevu, Vranju ili Skoplju. S kakovom li se pjesmom taj naš “surovi” balkanski čovjek “razveseljuje”! Kako on uz “ljutu” “razbija” svoj dert! I krišćanin i musliman i katolik, svagdje i uvijek jedno te isto, i monotono i očajno do dosade i vječito sve jedna pjesma - iz koje treba samo da zagrca plač“.

Dvorniković je potpuno uvjeren da melos i ritam najneposrednije izražavaju strukturu čovjekove psihe te da su melanholičnost i ekstremna strasnost psihološki blizanci. Dokaze za ove teze pronašao je putujući linijom koju će docnije nazvati „sevdalijski luk“ - od Bosne preko Južne Srbije do sjeverne Makedonije. „Psiha ovih pokarjinskih varijanata u osnovici je ista: nešto nakupljeno, zgrudvano, treba da se odbaci; iz nečeg treba da se izađe, ali put je čudan i egzotičan, psihološki zagonetan: oslobađanje se traži još dubljim utapanjem i uronjavanjem, u - slasti žalbe i derta!“, zapisuje on u svojoj “Karakterologiji Jugoslovena”. Taj paradoksalni talog u jugoslovenskoj duši, taj „neiživljeni ostatak koji traži izraza“, Dvorniković prvi uspijeva učiniti donekle shvatljivim.

Zemunski i sarajevski gimnazijalac, bečki student sa zagrebačkom profesurom filozofije nije znao da drži jezik za zubima ni u novoosnovanoj zemlji južnih Slovena. On je smatrao da su Jugosloveni ispravno ime za brojne varijetete fragmentizovanog južnoslovenskog prostora. Mislio je da bi jedino jugoslovenska nacija mogla da se digne iz blata neistoričnosti i stupi na povijesnu pozornicu. Ali nije mu padalo na pamet da opravdava svaku svinjariju koja se znala sakriti iza te ideje. Poslali su ga već 1926. po kratkom postupku u prinudnu penziju. Ponovo ga primaju u državnu službu u Ministarstvu prosvjete Srbije 1933, ali je opet izbačen 1934. No, on je držao predavanja po Evropi i istraživao po Balkanu.

Događaji koji će uslijediti u Drugom svjetskom ratu prije potvrđuju nego što opovrgavaju njegove najradikalnije nalaze o dinarskom tipu čovjeka. Taj čovjek koji strasno pjeva, koji čežnju leči tugom, a tugu dertom, znao je da bude nepotrebno surov, bratoubilački iracionalan, sklon javašluku i fatalizmu. Znao je da usvoji napredne ideje samo koliko se mora, da liči na evropejskog gospodina: „Mnogi i mnogi jugoslovenski visoki intelektualac - koji možda daje izjave i piše članke za emancipaciju žene - u bračnoj praksi ostao je rasno-patrijarhalni muž-gospodar ili poluorijentalac“, kaže Dvorniković.

I mada Jugoslavije nema, a opredijeljenih Jugoslovena je sve manje, Dvornikovićevom sudu neće umaći ni oni koji danas tvrde da je Jugoslavija bila najveća zabluda njihovog naroda. Jer su takvi po Dvornikoviću tek podvarijanta te zablude.

Vladimir Dvorniković je dočekao i Titovu Jugoslaviju. U njoj je bio činovnik u nekim apsurdnim građevinskim komisijama, srednjoškolski profesor, a povremeno se izdržavao i prodajom akvarela. Umro je 1956. u Beogradu. Djela mu nisu štampana sve do devedesetih.

To je cijena nezavisnog mišljenja: za rojaliste odveć liberalan, za komuniste građanski reakcionar, za današnju zvaničnu Hrvatsku zabludjeli Jugosloven koji nije vrijedan pomena ni na listi profesora Filozofskog fakulteta. Mene fascinira to, da je neko ko je rođen na Kupi umio da pronikne do kraja u srž sevdalijsko-dinarskog Jugoslovena, da je do tančina shvatio svu radosnu nesreću jednog tragičnog prostora. Pročitao sam to što je napisao, pa mi je žao da nije naš savremenik. On bi bio čovjek s kojim bih rado popio piće i ćutke odslušao „Zajdi, zajdi“.

Naravno, ko se na Dvornikovićeve nalaze naljuti mogao bi i posthumno svašta da mu kaže. Pa i meni, jer sam ga se sjetio. Danas je to barem lako, tako funkcioniše kloaka interneta. Dvorniković bi i to razumio: „Psovanje je Jugoslovenu opuštanje psihičke i nervne struje, kao punokrvnom puštanje krvi“.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )