Kviskoteka bi i danas bila uspješna, da TV dopušta da znanje pokažu oni koji ga imaju

“U svom životu i poslu nisam imao vodilju, niti posebne zahtjeve, jedino sam želio da što bolje radim svoj posao. Uvijek sam davao cijelog sebe, nisam se štedio, nastojao sam da to bude što bolje, uvijek se popravljao i ispravljao, i došlo je do nekog rezultata. Uvijek treba biti pošten i pošteno raditi svoj posao i to je prava stvar”, riječi su kojima specijalni gost XVIII Internacionalnog TV Festivala Bar 2013, Oliver Mlakar, opisao kako je postao jedan od najčuvenijih, najpoštovanijih i najomiljenijih TV voditelja SFRJ.

Iz skromnosti tome nije pripisao svoj šarm, kojim je fascinirao posjetioce i aktere festivala tokom trodnevnog boravka u Baru. Duhovitim opaskama je u svakom intervjuju i javnom nastupu izazivao i smijeh i aplauze.

“U Baru se osjećam kao Bred Pit, sa mnom se slikaju svi, od ministra do konobara. U Dalmaciji magarac - “tovar“ je turistima uvijek velika atrakcija. Svi vole da ga slikaju i pored tovara se uvijek smjenjuju turisti. Tako i ja stojim, a ljudi se mijenjaju”, našalio se na svoj račun Mlakar.

“Ovo je jedinstveni festival, nisam baš bio mnogo ranije u Neumu i Portorožu, ali ti TV festivali nikako nisu dostigli nivo Bara. Ovih 18 izdanja pokazuju visok nivo samog festivalskog programa, mnogo se tu zemalja uključilo, to je nešto što treba očuvati i njegovati dalje. Počašćen sam što sam pozvan da, nakon toliko dugo godina mog rada na televiziji, otvorim jedan ovakav festival”, dodaje Mlakar.

“Kada su me pitali za neki savjet, najčešće sam govorio: gledaj, uči i pokušaj prvo oponašati, pa ćeš nakon izvjesnog vremena postati svoj“

Zaštitno lice legendarne “Kviskoteke“ kaže da sebe nikada nije vidio u ulozi učitelja drugih voditelja jer sebe ne smatra pedagogom, teorija mu baš ne leži i ne zna da li bi umio prenijeti svoje sposobnosti i znanja mladima.

“Kada su me pitali za neki savjet, najčešće sam govorio: gledaj, uči i pokušaj prvo oponašati, pa ćeš nakon izvjesnog vremena postati svoj“. Gledanjem se može najviše naučiti, tako sam uostalom učio i ja jer škola za voditelje ne postoji, školuješ se radeći i gledajući druge, nastojeći sebe ispraviti gledajući ono što si napravio”, ističe Mlakar.

U komentaru nasljednika, kaže da uhvati sebe kako hvali i kritikuje mlađe kolege, akcentujući da je danas mnogo televizija i puno voditelja. “Ima spretnih i onih malo manje spretnih”, komentariše Mlakar, dodajući da na HRT-u, ima izvrsnih voditelja kao što su Duško Ćurdić, Mirko Hodor, Barbara Kolarev.

“To su ljudi koji ozbiljno rade svoje poslove, imaju iskustvo i postigli su određeni nivo“. Njegovi uzori bili su Pipo Baudo i Majk Bonđorno sa italijanske televizije.

“Majk je vodio program do smrti“, ističe Mlakar, dodajući u šali da ga lično nimalo ne raduje što je sada najstariji aktivni TV voditelj na svijetu.

Činjenicu da je ugradio sebe u kolektivnu memoriju ljudi koji još baštine uspomene na SFRJ, doživljava kao satisfakciju za uloženi trud.

“Mi smo imali Lazu Golužu koji je koncipirao dobar program, zgodne rubrike - atraktivne, zanimljive, one su 'uvlačile' gledatelje u igru, a dosta toga se moglo i naučiti. Sjećam se još Predraga Markovića iz Beograda koji je pobijedio u dvije serije, iz Crne Gore Medigovića iz Petrovca. Profesor iz Ljubuškog Radoslav Dodig je pogađao asocijacije nakon prvog otvorenog polja, što je bila senzacija”

“To je velika satisfakcija, imao sam sreću da sam uletio u 'Kviskoteku' koja je bila uistinu dobar program, sjajno koncipiran, kojem sam ja dao jedan mali svoj obol. On mi je donio veliko zadovoljstvo, jedinstvena je bila podrška i publike i kritike, ulice su bile prazne kada se Kviskoteka emitovala. I što ćete više, to je vrhunac što čovjek može doživjeti u svojoj profesiji”, ističe sagovornik “Vijesti“.

On smatra da bi i danas “Kviskoteka“ imala brojnu i vjernu publiku, jer i sada ima ljudi koji koji žele da uče i pokazuju znanje, ali im, nažalost, odavno TV tu mogućnost ne pruža.

“Mi smo imali Lazu Golužu koji je koncipirao dobar program, zgodne rubrike - atraktivne, zanimljive, one su 'uvlačile' gledatelje u igru, a dosta toga se moglo i naučiti. Sjećam se još Predraga Markovića iz Beograda koji je pobijedio u dvije serije, iz Crne Gore Medigovića iz Petrovca. Profesor iz Ljubuškog Radoslav Dodig je pogađao asocijacije nakon prvog otvorenog polja, što je bila senzacija”, prisjeća se Oliver Mlakar.

Iza velikog truda i ogromne profesionalnosti, uvijek se provuče i neka greška, komentariše Mlakar.

“Bilo je bezbroj grešaka, toliko da ih ne mogu ni pobrojati, niti neku posebnu izdvojiti. Čovjek je grešno biće, ne može ne pogriješiti, zato uvijek pričam onaj vic kada je pijetao skočio na patku, sišao pa rekao: Tko radi taj i griješi”, našalio se slavni voditelj na kraju razgovora za “Vijesti“.

Na pola koraka iza

Mlakar ističe da je u bilo kom poslu potrebna iskrenost.

“Ako si pošten čovjek, to nije teško, no, to nije dovoljno. Znače i pristojan izgled, pristojan govor, snalažljivost, uz, naravno, šansu da se radi, koju treba iskoristiti. Uz sve to, smatram da je važna još jedna stvar - biti nenametljiv. Mnogi su voditelji prebrzo 'izgorjeli', jer su se htjeli nametnuti, bili su sebični, a to se dugoročno ne isplati.

Moja priroda je defanzivna, ni kao šofer nikada ne pretičem, a kada imam gosta pred kamerama, nastojim njemu dati šansu da se iskaže, a ja stojim na pola koraka iza. To gledaoci vole”, objašnjava voditelj.

On je naglasio da se nikako i nikada ne bi našao u sve popularnijim rijaliti programima.

"Čudi me kako neke ljude zanima što to drugi rade u krevetu, kuhinji, dnevnim boravcima... To nije TV program već špijuniranje koje mi je potpuno strano”, komentariše Mlakar.

Popularnost bez granica

Rođen 1935. u Ptuju, Mlakar je živio u Osijeku do 1954. kada se seli u Zagreb da studira francuski i italijanski jezik na zagrebačkom Univerzitetu i počinje da radi kao najavljivač na Radio Zagrebu.

Stalni novinar TV Zagreb postaje 1965. kada je vodio “Poziv na kviz“, prvi kviz na jugoslovenskoj televiziji. Vodio je igre na sreću, čuvene “Male tajne velikih majstora kuhinje“, ogromnu popularnost stiče kao kao voditelj “Igara bez granica“ i “Kviskoteke“ koja je emitovana od 1980. do 1995., vodio je Izbor za pjesmu Evrovizije 1990. u Zagrebu, od 1993. do 2002., i hrvatsku verziju popularne emisije “Kolo sreće“, a 2002. završava karijeru na HRT-u.

Tokom penzionerskog staža radio je na i na TV NOVA i na OBN- u. Danas uživa u mirnom životu sa suprugom Dunjom na porodičnom imanju nadomak Zagreba, gdje uzgaja pse i brine se o konjima.

( Radomir Petrić )