Na Mirzinoj gitari sviraju Vlatko Stefanoviski, Dado Topić, Bata Kostić...

Na električnoj gitari koju je napravio Mirza Kovačević sviraju Vlatko Stefanoviski, Dado Topić i Bata Kostić, a jedan od njegovih instrumenata, sa oznakom MK, od nedavno koristi i crnogorski gitarista Kristijan Đuranović.

Bosansko-hercegovački majstor, prvi graditelj gitara u svojoj zemlji, za “Vijesti” je pričao o poslu kojim se bavi posljednjih 12 godina.

- Kristijana sam upoznao preko Facebooka. Njegovi komentari su mi se dopali, jer mi je izgledalo kao da ih piše neko koga već dugo poznajem. Ponudio sam da mu uradim gitaru što je on sa oduševljenjem prihvatio, skupa smo je osmislili i od maja sam radio na njoj – ispričao je Kovačević, kako je jedan od njegovih instrumenata prvi put završio na crnogorskom tržištu.

Inženjer mašinstva i direktor firme "BNT hidraulika", počeo je da pravi gitare iz čiste strasti i ljubavi.

- Živio sam u bivšoj Jugoslaviji gdje se nije lako mogla kupiti gitara. Tada su instrumente sebi mogi priuštiti samo profesionalni muzičari. Sve je krenulo iz kombinovane stolarsko-muzičke porodice. Naime, otaci i stric su stolari, a uz to je stric i muzičar, tako da sam osnovna znanja o gitari pokupio od njega. Prije 30-ak godina, počeli smo s pravljenjem gitara, ali smo ubzo prestali. U međuvremenu sam ja otišao na studije, oženio se, i tek prije 12 godina na nagovor prijatelja napravio prvu gitaru. Sve je i počelo sa opkladom u kafiću, a pošto sam napravio prvu, s njom je sve krenulo – prisjeća se početaka Kovačević. Stolarsko iskustvo koje je stekao od oca i strica dosta mu je pomoglo.

Kristijan prvi Crnogorac koji svira na Kovačevićevoj gitari

- Da nijesam ništa znao o tom zanatu, sigurno da bi mi bilo puno teže, ali mnogo mi je više pomoglo što sam završio Mašinski fakultet – iskren je Kovačević, koji svoju prvu gitaru ljubomorno čuva.

- Planiram da za nekoliko mjeseci u dvorištu napravim pravu, veliku radionicu, a moja prva gitara imaće posebno mjesto u njoj. Nema tih para za koje bih je prodao – siguran je Kovačević, koji je u početku kopirao Fender gitare, a tek nekoliko godina unazad ima svoj model “MK”.

-Nastao je zahvaljujući mom opštem iskustvu. To je u stvari sklop više modela koje sam radio, mada ima tu i dosta moga. Na MK modelima sviraju Muris Rajić i Vlatko Stefanovski, što je meni kao graditelju gitara velika čast – pohvalio se Kovačević, čije se gitare kreću od 600 do hiljadu i po eura.

Kako kaže, kad pravi gitaru uvijek je spreman da sasluša želje kupca. Međutim, i u njegovom poslu ima “teških mušterija”.

- Teško je raditi sa muzičarima. Najradije sarađujem sa onima koji su već formirani svirači. Oni tačno znaju šta hoće. Mladi gitaristi, vrlo često ne znaju šta hoće, a pokušavaju da u jednom isntrumentu dobiju sve - da zvuči i kao Gibson i kao Fender, što je nemoguće. Da je moguće, svi bi muzičari imali jedan instrument, ne bi na koncertima mijenjali gitare – objašnjava on.

Ipak, najteže mu je bilo da napravi gitaru za Stefanovskog.

Teško je raditi sa muzičarima. Najradije sarađujem sa onima koji su već formirani svirači. Oni tačno znaju šta hoće

- Imao sam strahovitu tremu šta će da kaže i kako će reagovati. Volim da sve ispadne kako treba. Srećna okolnost je što smo nas dvojica još prije nego što sam počeo da je pravim, potpuno osmislili gitaru i znao sam šta hoće. Eto, on je većinu pjesama na posljednjem albumu odsvirao baš na mojoj gitari, što je veliko priznanje – kaže Kovačević.

Pored Stefanovskog, Đuranovića, Rajića, na Kovačevićevim gitarama sviraju Zele Lipovača, Dado Topić, Bata Kostić, a većina njih su i kolekcionari. Naš sagovornik ističe da je graditi gitare za njih poseban izazov. Za jednu je potrebno oko šest mjeseci rada, a mnogo više da se drvo pripremi za rad.

- U radionici imam pravu drvoteku i svi komadi su dobro probrani, sušeni godinama. Tu kolekciju sam stvarao punih 20 godina. Za gitare se upotrebljava desetak vrsta drveta, sve zavisi od toga kakav se izgled, ali i ton želi postići. Od rada na gitari mnogo je duži proces pripreme drveta za obradu. Javoru, od kojeg se prave vratovi, potrebno je i po četiri, pet godina da budemo potpuno sigurni da će dati dobar ton, ali i da će imati stabilnost da se ne krivi – objašnjava Kovačević, koji i sam nekad, za svoju dušu svira gitaru.

- Pravljenje gitara me je odaljilo od sviranja. Često u šali kažem “gdje ste vidjeli poslastičara da jede kolače”. Svaki dan sam i onako po pet, šest sati sa gitarama, a moje sviranje se završava na tome da probam da li proizvodi dobar ton – iskren je Kovačević. Za sada njegov su fah isključivo električne gitare.

- Pravimo 10-ak modela elektičnih gitara i polako se pripremamo za izradu poluakustične, koja je namijenjena jazz muzičarima. To je veoma komplikovan izazov za koji se uveliko pripremam. Akustične, ipak, ostavljam nekom drugom. Ne može se sve stići – zaključuje Kovačević.

Kovačević ne krije da ima profesionalnu deformaciju, pa na koncertima više pažnje posvećuje zvuku instrumenta nego sadržaju pjesme

Profesionalna deformacija

Zahvaljujući dugogodišnjem stažu, Kovačević ne krije da ima profesionalnu deformaciju, pa na koncertima više pažnje posvećuje zvuku instrumenta nego sadržaju pjesme.

- To je neminovno. Sva trojica koji pravimo gitare u mojoj radionici, svi smo bivši muzičari i veoma nam je bitan zvuk. Toliko smo nekad opterećeni da neke stvari na koncertu ne vidimo i ne čujemo, jer smo maksimalno posvećeni da čujemo ton i tehničke detalje. Zato se nikad ne opustimo kao ostatak publike – priča on.

Bez reklamacija

Dosta Kovačevićevih gitara završilo je u inostranstvu, a kolekcionari istih do njega dolaze uglavnom preko interneta.

- To nije problem. U tom svijetu postoje standardni zahtjevi koje ja ispoštujem, pa za svih ovih 12 godina do sada nikad nijesam imao reklamaciju - pohvalio se on. Pored izrade, bavi se i rastauracijom gitara.

- Imamo dosta narudžbi, pa ne stižem da se bavim restauracijom. Inače, pristajem da restauriram gitare prijateljma i muzičarima koji su u nas vjerovali kada smo počinjali. Tim ljudima ne mogu okrenuli leđa, iako restauraciju sve manje radim. Za nju, sve zavisi šta je u pitanju, treba više sedmica, nekad čak i mjeseci.

Galerija

( Marija Vasić )