S Krklecom, veselo

Zanimljiv moj sagovornik bio je Gustav Krklec, pisac; neću reći veliki, jer su mi u sjećanju riječi divnog Ratka Đurovića, od koga sam puno naučio: „Da li je baš 'veliki'? To bi ostavio nauci“.

Crna Gora je vazda bila interesantna književnicima.

Branko Ćopić, s kojim sam pravio nekoliko intervjua, rekao mi je: „Još u djetinjstvu kod mene je veliku ljubav za Crnu Goru probudio Ljuba Nenadović svojim pjesmama o Crnoj Gori, a kasnije Pismima iz Italije, gdje je slikao svoje poznanstvo sa Njegošem. Baš iz ovog primjera Ljube Nenadovića vidi se šta znači umjetnička riječ za popularizaciju jednog naroda. Crnogorci su među Krajišnicima uvijek bili sinonim hrabrosti i junaštva. Godine 1941. u mom kraju, kada smo jurišali na ustaške jedinice, sa svih strana se čulo: 'Naprijed Crnogorci', - da bi zadali više zorta ustašama“.

Hrvatski književnik Gustav Krklec je volio Crnu Goru. Dolazio je često; prvi put kao dvadesetšestogodišnji novinar, 1925. godine. Tada je u beogradskom Vremenu objavio seriju reportaža „Fordom kroz Crnu Goru“.

"Mene je na taj put pokrenula, skoro bih rekao, romantična ljubav prema Crnoj Gori“, pričao mi je Krklec. „Još kao srednjoškolac u Austrougarskoj monarhiji obožavao sam Njegoša i njegov Gorski vijenac. Mnoge djelove Gorskog vijenca znao sam napamet, pa ih od tada i danas pamtim. Jedan sam od rijetkih koji je prisustvovao obilježavanju stogodišnjice Njegoševe smrti, a nadam se da ću prisustvovati otvaranju Mauzoleja na Lovćenu i tako obilježiti pola stoljeća viđenja s Crnom Gorom. Proputovao sam tada uzduž i poprijeko cijelu Crnu Goru i pisao o tome reportaže za beogradske novine. Od Peći do Andrijevice, Berana, preko Rugova i Čakora, od Podgorice preko Cetinja i Kotora. Bila je to, štono kažu, čestita rabota. I ostade mi u najljepšem sjećanju. Na Cetinju, u Dvoru, obilazio sam prostoriju u kojoj su bile crnogorske nošnje. Jedan mladi ptofesor, Crnogorac, reče: 'Bogami, tebi bi ovo odijelo knjaza Danila odlično stajalo'. Obukoh ga. I slikah se u njemu...“

S Gustavom Krkelcom sretao sam se više puta; na Festivalu mlade jugoslovenske poezije u Vrbasu, Stolačkim književnim susretima u Stocu, Ratkovićevim večerima poezije, zatim u Kotoru gdje je kod svoje ćerke Gordane često dolazio, a najviše u njegovom zagrebačkom domu, u Gundulićevoj 48.

U hodniku stana slika Mila Milunovića.

"Milo mi je bio dobar prijatelj. Jednu od prvih izložbi imao je u Zagrebu; o njoj sam pisao u Pribićevićevoj Riječi“, kazao mi je Gustav Krklec. „Kad smo boravili u Parizu, Milo Milunović me učio bilijara u Kafe de lila, gdje su dolazili slikari, francuski i naši. Drugovao sam s mnogim crnogorskim slikarima, a posebno s Jovanom Zonjićem. Imam jednu divnu njegovu sliku“.

Sretao se s Hemingvejom i Babeljom.

"Poznavao sam“, veli Krklec, „mnoge svjetske književnike, a ponajviše sam volio (i volim) Hemingveja i Babelja. Obojica su voljeli da osluškuju 'žubor života', obojica su voljeli livade, konje i žene, a u ostvarenjima obojice ne osjeća se zadah kabineta i tvrdoća pisaćeg stola“.

A „srednja linija“?

"Pa to, bar u mom slučaju, ne znači neki konformistički kurs“, govorio mi je. „Ponekad je bolje ići tom vlastitom linijom, negoli trčati za rudom ili kaskati za repom“.

Taj veseli Gustav Krklec... Otvoren, Iskričav.

“Ja sam G. Krklec”, predstavio se kralju Aleksandru Karađorđeviću. A kad mu je kralj odgovorio: „Vi ste Gustav Krklec“, on je rekao: „Pošto je Vaše kraljevsko veličanstvo ukinulo Ustav, meni je ostalo samo ovo G“.

Svoje najbolje dane, Krklec je proveo noću; čas kao zagorski „grof“, a čas kao skadarlijski bohem.

Meni su u sjećanju ostali i susreti s Gustavom na Festivalu mlade jugoslovenske poezije, koji se svakog maja održavao u Vrbasu. Krklec je bio glavni gost. Odsijedali smo u hotelu Bačka; ćaskali o književnosti, o umjetnosti. Sastajali smo se u ateljeu crnogorskog slikara, pisca i aforističara, Ratka Šutana Šoća, mog druga iz cetinjskog djetinjstva, autora teksta čuvene pjesme „Osam tamburaša s Petrovaradina“ Janike Balaša. Vrcav, elokventan, Šutan je oduševljavao Krkleca. Uz vinjak, koji smo u slikarevom ateljeu ispijali iz keramičkih, smeđih ćikarica, za kafu, Krklec i Šoć su recitovali, zbijali šale...

Bio je u Vrbasu i Oskar Davičo. Organizovali mu domaćini lov. A Krklec kresnu: „U lovačkog našeg asa/kom je puška malo kriva/dva srndaća kraj Vrbasa/još su zdrava, još su živa.“

A u dnu Panonije dogaralo je rumeno sunce…

( Slobodan Vuković )