Čudo neviđeno

Kažu da su mnogi Crnogorci, pokušavajući da upišu glumu u Beogradu, najradije posezali za Njegoševim stihovima. Bili su beskrajno patetični i upravo oni nikada nisu uspijevali, sve dok nije došao jedan visoki, suvonjavi Nikšićanin. Za razliku od ostalih, Živko Nikolić se opredijelio za Draškovo kazivanje o Mlecima i položio. Potom je snimao sjane filmove, među kojima i „Čudo neviđeno“. Tako je Draškovo uvjerenje da smo mi „s ove bande“ u svemu bolji dobilo dopunu: lik „vizionara“ koji je riješio da isuši jezero i pretvori ga u plodno zemljište. Pa je umjesto toga uništio sve.

Draško i Živkov graditelj su dva junaka iste priče. Između ta dva pola je i naše današnje razumijevanje održivog razvoja i zaštite životne sredine. Prvo smo Draškovom metodom odlučili da mi jesmo i vazda smo bili ekološka država. Možda nam se i nije čuditi – zaista je Crna Gora imala gotovo nesravnjene resurse za jednu tako malu zemlju. Sada kada se Evropa sprema da eliminiše otpad do nule, naši su gradovi, brda i livade zasuti otpadom svake vrste. Džaba su bile i obuke i desetina dobrih i skupo plaćenih strategija. Nema ni rigoroznih kazni za one koji zagađuju i odbacuju otpad gdje ne treba. Ako je i tačnim Švajcarcima bilo potrebno pet godina kažnjavanja, samo nebo zna koliko će nama vremena trebati.

Na Draškov način, ubijeđeni smo da najbolje znamo i šta je održivi razvoj. Zato smo sve što se moglo renovirati porušli do temelja i počeli sa ledine. Nakon devedesetih, jedino nam je sigurna regresija održivosti. Uvoz raste, izvoz se survava, a zaduženost i nezaposlenost eksplodiraju. Jer mi, razumije se, pored Draškovih vještina imamo i graditelje, poput onog Živkovog. Tako smo poljoprivredno zemljište nemilice raskrčmili, mahom za stovarišta. Turističke resurse smo ugrozili soliterima i neodrživom gradnjom za tržište. Građevinsku operativu nismo uposlili na dobrobit države i samih građevinara, a sivu ekonomiju, uprkos svemu, ne možemo da zauzdamo. I dalje nam je beskrajno daleka jedna jedina milijarda od turizma. I dalje nam je najveći resurs to što nas je brojčano malo.

Živkovo „Čudo neviđeno“ se posebno može povezivati sa vodom, jednim od naših najznačajnijih resursa. Valja znati da smo mi ona zemlja u kojoj se nekad gradila hidroelektrana u bezvodnom kršu, a u kojoj Žabljak i danas gubi osamdeset posto vode. Mi smo ona zemlja u kojoj se može dogoditi Beran-selo. Zemlja u kojoj čovjeka koji pomisli da je našao novi izvor, a to bijaše na Cetinju, obavijeste da je tu odavno pukla vodovodna cijev.

Voda nam treba za turizam i za poljoprivredu, voda nam je i energetski potencijal. I tu je urpavo izazov za one graditelje poput Živkovog. Oni bi sada, razumije se, sagradili sijaset hidroelektrana, pa da izvozimo i da ništa ne radimo. Dali bi nam svi kredite za to, kažu, a kako bismo ih trošili, to mi znamo. Pritom u potrošnji električne energije daleko nadilazimo evropske građane, o KAP-u da ni ne govorimo. Naši bi graditelji, međutim, pvo uzimali kredite i gradili, pa tek onda štedjeli i čuvali resurse nakon što se svi potroše.

Dodatni mamac je isušivanje Skadarskog jezera zbog poljoprivrednog zemljišta. Ali, imali smo mi već poljoprivredno zemljište, pa smo ga pretvorili u građevinsko. Sada se Danilovgrad hvali novootvorenim firmama i ima lokalni plan održivosti, a ravnice koja je mogla da hrani negdašnju Crnu Goru više nema. Pilot projekat lokalnog plana održivosti sada treba i Budvi, pa da imamo komplet „održivih“ gradova.

Kažu da je termin održivog razvoja smislila Norveška i to upravo kada su pronašli naftu. Nekontrolisani rast je mogao biti smrt za norvešku ekonomiju, demografiju i vrijednosti. Kao kad se u Španiju slilo zlato konkvistadora i porušilo čitav sistem. Kao kad su se u Crnu Goru slili milioni od prodaje nekretnina, od kojih smo „uhvatili“ tek veću zaduženost i manje resursa. Jer ni preduzetnički duh, inovativnost i kreativnost u poslovanju, baš kao ni samo uživanje u materijalnim dobrima, ne idu bez obrazovanja. A sve zajedno ne može trajati ako nema etičkih stubova na kojima razvoj i počiva.

Kad se sve zbroji i oduzme, nekako se uvijek pokaže da za „pametnu“ ekonomiju nedostaje istinska politička volja i sistem odgovornosti. Zato mi stalno mijenjamo vizije i prepuštamo se graditeljima poput onog Živkovog. Tako je i sada: prvo smo donijeli Prostorni plan, pa ćemu njemu prilagođavati održivi razvoj, iako je trebalo obrnuto. Zaboravili smo i znanja o održivosti sticana vjekovima. Ovdje, u Draškovoj zemlji, ne bi nas bilo ni ovoliko koliko nas je da domaćini nisu gradili tako da sačuvaju svaki zrak sunca i svaki pedalj zemlje. Bilo je čudo neviđeno kako su uspijevali i još veće kako mi danas uspijevamo da sve zatremo.

U godini posvećenoj Njegošu, nije se loše sjetiti ni Venecije. Draško je u njoj vidio samo ono najružnije. Crnogorcima nije ispričao da su sinovi mletačkih duždeva morali snositi štetu ukoliko je nastala krivicom očeva. Nije Draško pomenuo ni da su „špijuni“ morali svoju prijavu protiv nekoga da potpišu i da imaju tri svjedoka, pa, ako su lagali, da sami budu kažnjeni. Ne bi taj sistem ni opstojavao da nije bilo načina da se obuzdavaju oni kojima je privatni interes bio ispred Serenisime. Svašta čovjeka zatekne u tom gradu što lagano tone, a ipak ga održava vječito traženje balansa i sreća što nema graditelje poput onog Živkovog.

( Božena Jelušić )